Hitrec: Desno od desnoga centra su škoristi, a lijevo od lijevoga niškoristi

Jedino što sam naučio u zadnjih dvadesetak ruralnih godina jest da poslije kiše dolaze krtice. Kiša je u prošlom tjednu (s nastavkom u ovom) padala u okviru projekta navodnjavanja hrvatskih polja koji su provodile sve dosadašnje vlasti, ali ga nisu provele niti su pokazale zainteresiranost, jer baš kada su ga kanile provesti pala bi kiša i vlasti odahnule. Veći uspjeh s navodnjavanjem zabilježen je tek prije sada već podosta godina u Gunji, te u stanu tadanjeg premijera Milanovića. A što se može, ako dođe neka jača suša, uvijek možemo uvoziti hranu kao što i činimo bila suša ili kiša. Domaća proizvodnja hrane je uglavnom nerentabilna, poticaji su, kažu, otišli u krivom smjeru, to jest potaknuli su uvoz i hranili korupciju.

Imamo mi prečih briga, kao što su, recimo, izbori. Nema toga virusa koji će spriječiti pokladne običaje, parlamentarne, lokalne, europske, u zreloj hrvatskoj demokraciji koja je iznjedrila dvjesto stranaka ili nešto manje, što ljudima zadaje velike brige jer ih ne mogu sve popamtiti. Ne će se sve pojaviti na izbornim listićima (listinama), a i one koje misle da bi se trebale pojaviti svjesne su da moraju u predizborne koalicije ne bi li se ipak našle na popisu. Problem je što svaka omanja stranka traži ulazna mjesta, pa dogovori pucaju i tu se ne vidi izlaz.

Kakvo je sada stanje, općenito, sa strankama u Hrvatskoj. Postoje dvije tzv. velike stranke, od kojih se jedna naziva socijaldemokratskom ali to nije, a druga se predstavlja kao demokršćanska premda to više nije. One navodno predstavljaju lijevi i desni centar, a neznalice i diletanti pitaju tko je onda centar, tko je u samom centru? Takve stranke nema. Što imamo sada desno od desnoga centra i lijevo od lijevoga centra? Desno od desnoga centra su škoristi, a lijevo od lijevoga niškoristi.

Desni je centar pomalo zabrinut, a ima i razloga, pa postavlja biračima pitanje hoće li oni, birajući škoriste i slične, dovesti na vlast lijevi centar kao što se dogodilo s predsjedničkim izborima. Ima tu logike, ali kako se uopće dogodilo da desno od desnoga centra nastane zabrinjavajuća grupacija s dostatnom težinom. Pa tako što je desni centar štošta poduzimao u vrijeme svoje vlasti da bi do takve situacije došlo. Te su ga kao desnog prestali prepoznavati ne samo desniji nego i podosta njih u desnom centru, a oni bi mogli glasovati za desnije jer su im srcu bliži. Dvojba naroda je ozbiljna: desniji od desnoga centra nemaju ipak toliko potencijala da bi postali relativni pobjednici, ali imaju toliko snage da privuku lijep broj glasača desnoga centra. Elem, ni kriv ni dužan, nesposobni lijevi centar mogao bi doći na vlast, pa ćemo opet imati četiri lakrdijske godine s ubogim Berom kao premijerom i onim likovima koji ne funkcioniraju čak ni kao oporba.

U svemu tomu valja se i priča o izbornom zakonu, koji je, pristojno rečeno, neprihvatljiv, a manje pristojno pun zlosutnih zamka, diskriminirajući najviše prema hrvatskim državljanima koji žive izvan Hrvatske. Pa ako u Americi, kao što vidimo, i nadalje postoji rasna diskriminacija, kako se može nazvati odnos hrvatskih vlasti, desnih i lijevih, prema hrvatskim iseljenicima? Imaju istu boju kože kao i mi koji živimo u Hrvatskoj, čak su i iste vjere i tako dalje, a nemaju ista prava. Pri izborima šikanira ih se na sve moguće načine, otežava, obeshrabruje (ma kog ćete vraga glasovati kada u stvari više nemate ni jedno mjesto u Saboru), tjera ih se na beskrajna putovanja do biračkim mjesta, što je u doba korone vrlo zgodno, a u Kanadi, čujem, zbog virusa uopće ne će biti biračkih mjesta u veleposlanstvu (i jednom jedinom konzulatu).

Svrstava ih se u dijasporu skupa s Hrvatima iz BiH, odnosno Herceg-Bosne), što je nepovijesno, neznanstveno i podlo jer Hrvati u BiH nisu dijaspora niti su ikada bili, a niti će i biti. (Ali čujem i medije, novinarski mladac u središnjem Dnevniku HTV-a govori iz Mostara ili negdje blizu „Javljam se iz srca dijaspore“.) Prava dijaspora nastala je iz peronospore i komunističkih nasilja, iz putovanja trbuhom za kruhom i traganju za slobodom makar i izvan domovine. A kada se pružila prilika da slobodi svoje domovine pridonesu, oni su to učinili na mnoge načine, pa ubrzo nakon toga shvatili da se odnos prema njima nije bitno promijenio, ostao je u suštini onaj stari, jugoslavenski, čak su i iste ljude susretali po konzulatima.

U političkom životu svoje prave domovine ne mogu sudjelovati, i to je zbilja ovoga trenutka. Bi li na vlasti desni ili lijevi, sve u staroj domovini ostaje po starom. Hrvatske vlasti groze se hrvatskoga iseljeništva jer je u političko-birokratskom debelom sloju ostao krupan prežitak, štono riječ, iz olovnih vremena. Iseljenici su i opet ako ne baš ustaše, onda tipovi s ustaškim genom, misle sveobojne hrvatske vlasti, s tim da nazovi desne naizgled pokazuju simpatije, ali na tomu ostaje. Nema te uspješne europske države koja bi odbacila svoje iseljene sunarodnjake, i nije tu toliko važan sentiment koliko svijest da ih te veze jačaju i u krizama se pokazuju spasonosnima (Irska).

Demografski sve zapuštenija Hrvatska upravo sada ima šansu za oporavak. Da samo zadrži one koji su se zbog zaraza vratili u Hrvatsku, otpušteni u europskim staništima, već bi se nešto postiglo. A tko uopće razmišlja o desetcima ili stotinama tisuća siromašnih Hrvata ili porijeklom Hrvata u Južnoj Americi, kojima bi komad zemlje u Hrvatskoj i potpora barem u početku bili kao dar s neba. Nekidan smo užem krugu zainteresiranih za tu temu spomenuli riječ repatrijacija. I nakon mnogih rečenica zaključili da bez političke volje taj problem nikada ne će biti riješen. A vrijeme prolazi.

Ni u Sjevernoj Americi više nije sve tako bajno, ljudi se osjećaju nesigurnima, prosvjedi protiv rasizma imaju i nasilnu stranu. Da rasizma ondje još ima, i te kako ima, uopće nije sporno, da se policija znade brutalno iživljavati, i to je točno, ali sve ima i drugu stranu. Koliko saznajemo iz tiska, prosvjednici marširaju pod upitnim simbolom – aktivistkinja (tamnoputa) tvrdi da je Floyd u stvari kriminalac, da je sudjelovao u pljački i trudnici uperio pištolj u trbuh. Jesu li nakon te spoznaje prosvjedi postali mirniji, a veliki prosvjed prošle subote pokazao znakove da tenzije popuštaju?

No do tada se, zbog doista zastrašujuće Floydove smrti, protestiralo i razbijalo, administracija se ponašala panično, a najviše me je kosnuo licemjerni pokret klečanja. Samo je još falila kukuruza, kao nekad u školama, za zločeste đake. Usput, naš čovjek, pisac koji živi u Americi, svjedoči kako je dobio olovnom cijevi po glavi kada je zalutao u „krivi“ kvart koji kontroliraju crnci. Eto, stvari su složene, nije sve crno-bijelo. Zalud se američka filmska i televizijska industrija trsi prikazati ljepšu sliku, pa u kriminalističkim serijama (kao i „bolničkim“) uvijek imate raznobojnu ekipu, s tim da je šef postaje ili bolnice više-manje uvijek tamne kože. No, s policijom ili bez policije, s gardom ili bez nje, bijela Amerika neumitno ide prema kraju, jer tu su još i „hispanci“ i Azijoamerikanci, jedino nema Indijanaca nad kojima je izvršen genocid „kako bi Amerika živjela“. A tko je kriv za dolazak Afroamerikanaca? Pa Englezi, oni su na svojim lađama dovozili Afrikance u Ameriku i izručili ih plantažerima. Uopće, Englezi imaju dugu povijest izručenja.

Hrvoje Hitrec