Hitrec: Potomci pobijenih hrvatskih obitelji nikada ne će dobiti ni mizernu satisfakciju

Rujanska rezolucija Europskoga parlamenta o važnosti europskoga sjećanja za budućnost Europe ne donosi posebne novosti u odnosu na slične rezolucije toga tijela na istu temu, tek je ponešto modernizirana i proviđena iskustvima iz zadnjih petnaestak godina, odnosno pojavama zapaženim od vremena rezolucije 2006.

Dok je spomenute 2006. Hrvatski sabor podosta brzo reagirao i donio svoju Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945. – 1990., sada je, zabavljen drugim pitanjima, zaboravio osvrnuti se na europsku rezoluciju i donijeti hrvatsku deklaraciju, na tragu rujanskoga teksta Europskoga parlamenta. Nadajmo se da će to ipak učiniti.

Još je neugodnija činjenica da hrvatska javnost (hrvatski narod) nije putem medija (ne računajući neke portale) opširno obaviještena o EU-rezoluciji, štoviše, ni u jednom javnom glasilu širega dometa tekst rezolucije nije objavljen u cijelosti, niti mu je uopće posvećena pozornost. Može se slobodno reći da je rezolucija u Hrvatskoj – prešućena. Ne vidim tomu razloge, osim možda u zanemarivoj činjenici da je devedeset posto medija u suvremenoj Hrvatskoj u rukama onih koji nikako ne mogu prihvatiti činjenicu da se pod pojmom totalitarističkih režima uz nacistički spominje i komunistički. Takvo im je izjednačavanje bogohulno, budući da komunizam i nadalje drže plemenitom idejom koja je u praksi morala i trebala biti popraćena razumljivom mržnjom prema svemu i svima, mržnjom iskazanom u fizičkom likvidiranju protivnika, ne zato što bi komunisti bili skloni ubijanju, nikako, nego zato da se „raščisti teren“ na kojemu će komunistički ideali biti ostvareni bez smetnja i otpora.

Podosta zanimljiva, europska rezolucija u uvodnim dijelovima podsjeća na početak II. svjetskog rata, to jest na ugovor o nenapadanju komunističkoga SSSR-a i nacističke Njemačke, te na tajne protokole kojima je cilj podjela Europe, dotično podjela teritorijalno neovisnih država između dva totalitarna režima. Izrijekom se kao žrtve spominju Poljska, Finska (obranila se), dijelovi Rumunjske, Litva, Latvija, Estonija. Već taj dio teksta podiže obrve sadašnjoj medijskoj oligarhiji u Hrvatskoj, budući da se njoj dragi jugoslavenski komunisti nisu u trenutku sklapanja naci-kom sporazuma ni na jedan način oglasili.

Nadalje, rezolucija točno kaže da su neke zemlje poslije rata doživjela obnovu i pomirbu, a druge ostale pod diktaturom. Ne kaže da je i to posljedica sporazuma vrlo sličnog Staljin-Hitlerovom, to jest da je istočna (ali i srednja) Europa svjesno prepuštena sovjetskoj komunističkoj diktaturi. Izlika se može naći u popuštanju ratnom savezniku Staljinu, u trenutku kada se tek nazirao svršetak rata, budući da bi bez ruske pomoći nacizam teško bio slomljen, a zapadni otpor Staljinu mogao je dovesti do novoga krvoprolića, rata između saveznika. Zapadna Europa se spasila, a mnoge su njezine zemlje postupno nastojale zaboraviti da su šurovale s nacistima.

Medijima u suvremenoj Hrvatskoj nikako ne odgovara da suvremenicima objasne kako je Titova Jugoslavija ne samo u vrijeme rata nego i godinama potom bila odana Moskvi, a i poslije prekida s njom pokušavala na sve načine pokazati da slijedi staljinističke uzore, poglavito u zločinima, te da se rečenice u EU- rezoluciji odnose i na Jugoslaviju pod komunističkim režimom, znači i na Hrvatsku pod istim režimom. I da se, kada rezolucija ističe „potrebu za pravnim istragama u pogledu zločina staljinizma i drugih diktatura“, zahtjev odnosi i na komunistički režim pod kojim je živjela Hrvatska od 1945. do 1990. Možda, misle mudraci, možda se ono „drugih diktatura“ odnosi na jugoslavenski komunistički režim, koji i nije bio komunistički nego socijalistički (kako ga i danas klatež naziva), doduše pod vodstvom komunističke partije čiji se utjecaj ionako nije osjećao. Takvu ili sličnu priču prodaju mlađem naraštaju, pa i putem udžbenika.

Već u rezoluciji 2006. vrlo se jasno traže kazneni postupci za počinitelje komunističkih zločina, a sada opet, no kao što prije petnaestak godina nitko u Hrvatskoj nije postupio po europskim uputama, tako se ni ovaj put hrvatsko pravosuđe i ostala tijela ne će pomaknuti. Uostalom, u međuvremenu je bio još jedan rat, to jest srpska agresija na Hrvatsku, pa je to valjda izlika da se ne zamaramo s „davnim“ komunističkim zločinima nego uporno i uspješno, ha, hvatamo srpske zločince.

Moderno je u EU-rezoluciji spominjanje interneta koji se pretvorio u čudovište za širenje netolerancije ( više-manje točno, ali i kao prosvjed protiv nametanja političke korektnosti, netolerantne prema onima koji joj se ne žele pokoriti, to jest koji u njoj vide nasilje nad slobodom govora.) Novost je i otvoreno prozivanje sadašnjih ruskih vlasti koje, kaže se, krivotvore povijest pa za II. svjetski rat okrivljuju Poljsku, baltičke zemlje i Zapad. U tom dijelu rezolucije osjećaju se i odjeci ne još posve mrzle, ali zlokobne nove hladnoratovske ere. Ono što je staro, jest tvrdnja EU da se ona temelji na poštovanju ljudskog dostojanstva, ljudskih prava, uključujući manjine, nasuprot nacističkom i komunističkim režimima čiji su temelj masovna ubojstva, genocid, deportacije i slično. Znakovito je da se ni jednom u tekstu rezolucije ne spominje fašizam (možda koncesija Italiji, kolijevci), ali ni antifašizam, što znači da su autori postali svjesni odakle i kako i s kojim namjerama se u nekim zemljama, a tu je i Hrvatska poglavito, pod antifašizmom skrivaju stare laži koje naivno prikrivaju krvoločnu praksu komunizma, nastavljenu i desetljećima nakon što je fašizma (naoko ili stvarno) nestalo. Ili su napokon provjerili i našli da je antifašizam Staljinova kovanica.

Nadalje, rezolucija izražava duboko poštovanje za svaku žrtvu totalitarnog režima i (još jednom) traži da se zločincima sudi. I da se preispitaju zločini. Vrli zagovornici ostavštine komunizma vjerojatno su konsternirani, jer je riječ o onom što nazivaju revizionizmom (nego što je revizionizam nego preispitivanje, revidiranje) u strahu da će i u Hrvatskoj doći do veće i snažnije želje za odbacivanjem jugoslavenske historiografije, to jest komunističkih „tumačenja“ događaja, a nedajbože i do lustracija. A to se ne smije dopustiti, istina ne smije na vidjelo. Ni kosti ubijenih u masovnim zločinima ne smiju na vidjelo, a što su neke ipak nađene zazidane u rudnike ili bačene na trase autoputa, ah, riječ je o šlamperaju koji se može tumačiti zamorom ubojica.

Ključne su riječi u rezoluciji – kultura sjećanja. Zbog tih sam se riječi i upustio u analizu rezolucije, jer točno kažu o čemu se radi, odnosno o čemu bi se trebalo raditi i na čemu se treba raditi. Kultura sjećanja nije samo paljenje svijeća nad znanim i neznanim grobovima, pronađenim, označenim, ali ne i istraženim grobištima, nije samo misa za pobijene, nego naporan i ustrajan rad da svaka žrtva dobije ime i prezime, kao i njezin krvnik, da ne bude i on zaboravljen, pa da zajedno ne nestanu u tami povijesti koja se već dobrano spustila na komunističke zločine i zločince, pošteđene od istraga koje su davno trebale biti provedene, a nisu ni u samostalnoj hrvatskoj državi jer su u njoj bez sumnje prevladale snage ideoloških i bioloških sljednika komunističkoga režima.

Oni su čuvari kulture smrti i njezini zagovornici, protivnici kulture sjećanja koja bi, na temelju znanstveno potvrđene povijesne istine, razotkrila njihove idole, uzore i učitelje kao sirove ubojice i nalogodavce. Ti čuvari uspjeli su i uspijevaju držati suvremenu hrvatsku javnost u stanju polusvijesti ili – kako je rečeno u „hrvatskoj“ saborskoj deklaraciji iz 2006. – u stanju „vrlo niske svijesti o zločinima od strane totalitarnog komunističkog režima“. A bez pune svijesti i potpune slike, nezamućene podmetanjima, lažima i prikrivanjima, nema i ne može biti kulture sjećanja. Elem, kultura sjećanja postoji danas u Hrvatskoj tek u rudimentarnom obliku, a oni koji ju žele promovirati i nadalje su osuđeni na disidentske katakombe, čije izlaze čuvaju dobro novčano naoružani i vlastima uglavnom prihvatljivi krivotvoritelji, simpatični i lijevo nastrojenim (kulturnim!) krugovima u Europi, koji i danas prolijevaju suze za Jugoslavijom i njezinim komunističkim režimom, navodno s „ljudskim licem“, odbijajući i oni suočiti se s užasnom istinom.

Razočarani neoliberalizmom (donekle s pravom), uporište za svoju nostalgiju nalaze svakodnevno u hrvatskim medijima koji uglavnom naginju prema blagom i obzirnom opisu jugoslavenskog komunističkog totalitarizma, ali i u stanju u hrvatskoj kulturi uopće u kojoj se forsira i nagrađuje sličan pristup temi. Uporište nalaze i u dijelu hrvatskih političara koji, kroz usta mlađih komunističkih jurišnika, usred Hrvatskoga sabora govore da komunisti nisu poubijali dosta ljudi (Hrvata), da su premalo radili, što valjda nije glorificiranje komunističkih zločina nego zamjerka na nedostatnom udarničkom poslu koji bi, samo da je bio žešći, zaslužio sve pohvale.

Eto zato, ako saborska deklaracija ili sličan dokument na tragu nove europske rezolucije bude ikada donesen, bit će to i nadalje mrtvo slovo na papiru. Javno i papirnato mogu se donijeti licemjerni zaključci. Tajni dogovor koji podsjeća na tajne protokole otprije osamdeset godina – ugovor s vragom čiji potpisnici nisu poznati ali ih je lako prepoznati, na snazi je i ostaje na snazi, a u prvoj odredbi stoji da komunistički zločini ne mogu i ne smiju biti kažnjeni niti zločinci uznemiravani. Tako je bilo do sada, tako će biti i nadalje. Potomci pobijenih hrvatskih obitelji nikada ne će dobiti ni mizernu satisfakciju nekim makar i pojedinačnim suđenjem zločincu. To je originalni „hrvatski prilog“ rezoluciji o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe.

Hrvoje Hitrec/HKV