Hrstić: U programu Možemo doista ima i svakojakih rupa i besmislica

Ako je vjerovati Miroslavu Škori, on u drugi krug zagrebačkih izbora ide – po pobjedu. Pitanje je samo znači li to da on doista vjeruje da u desetak dana može preokrenuti izbore za koje gotovo svi vjeruju da su već završeni? Ili možda, sasvim pragmatično – ima neku drugu, realističniju definiciju pobjede?

Prvi pobjednički scenarij već mu se ostvario: ta Škoro je taj koji ulazi u drugi krug, a Plenkovićev kandidat, kako god da se zvao – ostaje na klupi. Škoro pak može likovati, to mu je već solidna zadovoljština, da nečim ipak može natrljati nos šefu HDZ-a, piše Ivan Hrstić u kolumni za Večernji list koju djelomice prenosimo.

Drugi scenarij je tako također priželjkivano pobjednički, ali s prizvukom SF-a i špijunskog trilera. Škoro bi mogao lupati iz svih oružja u pokušaju dokazivanja da su Možemo strana politička franšiza, odnosno strani plaćenici, izdajnička peta kolona, a Tomašević svojevrsni Mandžurijski kandidat.

Nepobitna činjenica jest da su karijere Tomaševića i društva obilato potpomognute novcem iz inozemstva i posve je legitimno na to javno ukazivati. No, teško da će u tome uspjeti dokazati bilo kakvo nelegalno financiranje, jer oni su odavna dobili mreže kako bi sami naučili loviti ribu.

Točno je, mnogi od njih su poprilično crveni ispod zelene kore, a naziv kojim si sami tepaju – “zeleno-lijeva koalicija” – u suštini je poprilično smiješan pleonazam. Ta, da kakvi bi bili Zeleni, ako nisu – lijevi?!? Naravno, sami sebi lijepe naziv “lijevi”, kako im ne bi rekli da su – “crveni”. No, opet, ta tko je “desnima”, osim njih samih, kriv što ne postoje “desni Zeleni”?

Takav, ratni plan za Škoru je mač s dvije oštrice, a na jednu od njih bi se mogao i sam porezati. Hrvatovanje će teško proći. Ne na ovim izborima i ne u Zagrebu. Da, Škoro bi za neki senzacionalan preokret morao probuditi baš sve uspavane birače koje takva retorika može dirnuti. No, pitanje je ima li dovoljno takvih. Još veći problem je što bi takvi ratni talambasi mogli dodatno mobilizirati ionako mobilizirane protivnike. Preagresivna kampanja tako bi lako mogla postati – kontraproduktivna.

Tu dolazimo do trećeg scenarija. Stara je mudrost: ako ne možeš preskočiti ljestvicu – malo je spusti. Ako ne možeš dosegnuti, smanji očekivanja i redefiniraj ciljeve. Dakle, pragmatična opcija je ne ići beskompromisno na sve ili ništa. Jer, ozbiljan političar se ne kocka, već dugoročno gradi kapital za budućnost.

U ovakvim uvjetima, sve iznad 30 posto glasova za Škoru je pristojno, a preko 40 posto ravno je pobjedi. Ta, Tomašević je prije četiri godine u prvom krugu osvojio manje od trećine broja glasova koji je u nedjelju osvojio Škoro.

Velika pobjeda za njega mogla bi biti i javna podrška HDZ-a u Zagrebu, u zamjenu za podršku DP-a u gradovima u kojima će HDZ-ovim kandidatima trebati svaki glas, poput Splita. Tako bi se konačno mogla izbrisati stigma koju Škoro nosi zbog (ne)izravnog podupiranja Milanovića na predsjedničkim izborima.

No, isto tako, Možemo nije ništa više ekstremno lijevo no što je DP ekstremno desno pa Škoro mora znati da će teško moći tu priču prodati zagrebačkim biračima. Tomaševiću neće biti pretjerano teško eskivirati takve udarce. Sve što treba je, kao inače, ne zagristi i ostati kul. No, zna se i on itekako zaletjeti, kao kad je rekao da se sam neće baviti imenima ulica, ali da bi podržao povratak Maršala na najljepši zagrebački trg.

I u njihovom programu doista ima i svakojakih rupa i besmislica, a jedna od najnevjerojatnijih smijurija je što oni posve ozbiljno najavljuju rodno osviještene biciklističke staze i semafore. Što je otprilike kao da tražimo rodno prilagođene autoceste. Kao da prilagođavanje infrastrukture posebnim potrebama različitih obitelji ima ikakve veze s rodnim ulogama!

Dakle, ako niste znali, oni kažu, onaj čovječuljak na svim semaforima je – muškarac. Po čemu se to može znati da on niije možda žena? Ili možda čak transrodna osoba? Zašto bi žena u 21. stoljeću, samo kako bi se nametnula tema rodnih uloga, morala biti predstavljena u prastarom stereotipu, s trokutastom suknjom i natapiranom frizurom – samo oni znaju odgovor, piše Ivan Hrstić u kolumni za Večernji list.

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala