HRT-ovo praćenje Svjetskog prvenstva je katastrofalno, može li današnji dan popraviti opći dojam?

POČELO je Svjetsko prvenstvo u Kataru. Za razliku od klupskog nogometa koji iz vikenda u vikend, ali i preko tjedna, pratimo preko komercijalnih televizijskih kuća, oči cijele Hrvatske ovih dana ponovno su uperene u nacionalnu televiziju. Turnir prenosi HRT, a pratitelji nogometa, rukometa, košarke i drugih vještina dobro znaju kako je riječ o instituciji u kojoj je sport odavno izumro. Nažalost, to se itekako vidi u onom što su nam pripremili za Mundijal.

Već nakon dva i pol dana, praćenje najvećeg sportskog događaja na svijetu postalo je naporno i dosadno. Državna televizija, koja svaki mjesec ubire harač od građana, ne pruža ni izbliza dostojnu uslugu s obzirom na budžet kojim raspolaže, očekivanja gledatelja i konkurenciju u zemljama na koje se, barem po tom pitanju, Hrvatska može i mora ugledati.

Milijardu i 380 milijuna razloga za kritiku

Svaki medij koji prati Svjetsko prvenstvo imat će puno lapsusa, propusta i gluposti vezanih za turnir. Samim time, kao i činjenicom da se to sve događa u javnom prostoru u kojem imaju profesionalnu obavezu informirati one koji ih prate i nuditi im zanimljiv sadržaj, podložni su kritici.

Ono što HRT-u daje dozu posebne odgovornosti je činjenica da je jedini TV medij koji građani direktno i bezrezervno moraju financirati iz svog džepa. Radi se o nemalom iznosu. Konkretno, za 2022. godinu HRT je raspolagao milijardom i 380 milijuna vaših kuna, skupljenih na račun obaveznih pretplata.

Svaka kuna javnog novca mora biti potrošena transparentno, a civilizacijska je norma da građani dobiju uslugu koja je kvalitetom recipročna onome što plaćaju. Nakon prva dva dana Mundijala HRT-ovi prijenosi se mogu sažeti pomalo izlizanom i već iritantnom frazom - Di su pare?

Lapsusi nisu problem. Neodgovornost prema svom poslu jest

Posao komentatora ili stručnog suradnika u studiju mnogo je teži nego što se čini. Držati dva ili četiri sata koncentraciju te prepoznavati i tumačiti bitno nije nimalo lagano. A još je teže kada znate da vas gledaju stotine tisuća ljudi od kojih neki jedva čekaju da napravite pogrešku.

Lapsusi su sasvim normalna stvar. Svatko tko ode na kavu i s prijateljem dva sata razgovara o nogometu ispalit će nekoliko desetina gluposti, loših prognoza, pogrešno naglašenih riječi i nepovezanih cjelina.

Pogreške su čovjeku urođene, radimo ih stalno, a i komentatori i analitičari su samo ljudi. Uopće nije problem u pogreškama. Problem nije kad komentator jednom za vrijeme utakmice zamijeni igrače. Problem je kada ih zamijeni dvadeset puta, iako je riječ o igračima koji igraju najpoznatiju i najbolju ligu na svijetu.

Problem nije kada se Tomislav Ivković ne može na prvu sjetiti prezimena srpskog golmana, ali je problem kada dobar dio emisije brka RB Leipzig i Red Bull Salzburg, pri čemu gledatelju nije ostavio dojam da zna kako je riječ o dva različita kluba, kao što je bio slučaj u  emisiji Lige prvaka prije tri sezone.

Ovo nisu gafovi, nego produkt neozbiljnosti

Ono što gledamo na HRT-u nisu pojedinačni gafovi, nego uzorak promašaja koji pokazuju da se ti ljudi nisu pripremili. Nedopustivo je da se sudionici Svjetskog prvenstva znaju već nekoliko mjeseci a da HRT-ovi zaposlenici ne znaju osnovne informacije o reprezentacijama, nego izgledaju poput studenata koji su kampanjski učili večer prije ispita pa im se ono što su nabrzaka pročitali pomiješalo.

Inteligenciju gledatelja vrijeđa kada u istom trenutku u kojem gleda statistiku prvog poluvremena, a u kojem je Nizozemska imala 53% posjeda nasuprot Senegalovih 47%, stručni suradnik u studiju priča o klasičnom nizozemskom nogometu u kojem nastoje posjedom slomiti suparnika.

Potpuno zanemarivanje onoga što se doista događa na terenu i biflanje unaprijed zapisanih fusnota nije prenošenje ni analiziranje utakmice, nego recitiranje. A s obzirom na to da fanovi danas, za razliku od šezdesetih ili sedamdesetih godina prošlog stoljeća, vide kakav je standard na drugim televizijama - to više nije dovoljno.

Poučak Carraghera i Nevillea

Jamie Carragher i Garry Neville su zajedno odigrali preko 1400 utakmica za Liverpool i Manchester United te englesku reprezentaciju. Danas najpoznatiji nogometni televizijski par na svijetu prošao je sve što se u nogometu može proći.

Ipak, engleske televizije su dobro znale da ih samo nogometno znanje neće učiniti kvalitetnim "punditima", kako se ondje naziva osobe koje kreiraju javno mišljenje. Prošli su intenzivnu obuku u kojoj su usvojili navike potrebne da budu kvalitetni i na novome poslu.

Naučili su prepoznavati što ljude zanima, naučili su održavati dinamiku komunikacije i naučili su gledatelju dati dojam da se stalno događa nešto važno, čak i kad to nije slučaj. Amerikanci su, kao najiskusniji šoumeni svijeta, otišli i korak dalje.

Po uzoru na profesionalno hrvanje, u kojem svaki protagonist ima svoju priču i ulogu, oni su našli različite tipove pundita. Neki su odmjereni i analitični. Drugi su dežurni kritičari i provokatori, a neki su, da se ne lažemo, klaunovi.

Ipak, imaju svoj stav, ne boje ga se izreći i ne podliježu besmislenim kolektivnim hipnozama u kojima ih plemenska pripadnost uvjetuje na određen odgovor kako ne bi uvrijedili druge članove svojeg plemena. Roy Keane i njegov stav o LGBT trakama vjerojatno nije bio ono što većina Otočana želi čuti, ali ga za to nije bilo briga.

Svaki od njih ima ulogu u kreiranju sadržaja i privlačenju pozornosti gledatelja. Čak i ako nimalo ne razumijete sport o kojem pričaju, možete upaliti program i velika je mogućnost da ćete uživati, kao i milijuni drugih diljem svijeta.

Nesuvisle ideje iz prošlog stoljeća

Naravno, pojedini zaposlenici nisu ključni dio problema, nego je to HRT-ova produkcija. Ista ona koja godinama gura iste goste i iste formate i koja je savršeno zadovoljna najmanjim mogućim zamislivim kriterijem toga što se smatra uspješnom emisijom.

HRT-ovi producenti i dalje ne znaju prepoznati što je važno. Uoči utakmice SAD-a i Walesa izdvojili su sedam grafika koje se odnose na povijest tih reprezentacija na SP-u, plasman u kvalifikacijama i ključne informacije o najvažnijim igračima.

Tih sedam grafika vrtjelo se ukupno točno 45 sekundi. Svima je intuitivno jasno da ljudski mozak ne može procesirati ni usvojiti sve informacije s tih grafika u šest sekundi, koliko je svaka od njih bila na ekranu, pa je upitno zašto su se uopće pojavile, osim kao odrađivanje forme iz prošlog stoljeća koja bi se eventualno našla na zadnjim stranicama novina kao trivija za znatiželjne.

Ako HRT u 2022. godini prezentira sadržaj koji gledatelj ne stigne ni doživjeti, onda je jasno da je takav sadržaj nebitan. A ako svjesno u eter gura nebitan sadržaj, onda postoje samo dvije mogućnosti. Ili nacionalna TV kuća nema pojma što njeni gledatelji žele ili je nije ni najmanje briga.

Gostima se podilazi i daje teren za beskonačno lupanje floskula

Gledatelji od ovakve vrste programa najčešće žele dvije stvari. Jedna se odnosi na njegovu informativnu i obrazovnu dimenziju, a druga na zabavnu. HRT ne pruža ni jedno ni drugo, a to je problem koji se provlači iz natjecanja u natjecanje.

Analizi uoči i nakon utakmica uvijek se pristupa s najširih mogućih formulacija kako bi se stručnom suradniku omogućilo da što dulje priča a da ništa ne kaže. Nema orijentacije na detalje i ključna pitanja.

Dilema tko bi trebao biti prvi napadač hrvatske reprezentacije na Svjetskom prvenstvu je nešto o čemu svi navijači raspravljaju onoliko intenzivno i onoliko dugo koliko su nekada raspravljali o problemu nepostojanja lijevog beka u reprezentaciji.

Nemoguće je da nijedan od gostiju nema stav o tome treba li to biti Petković, Livaja, Kramarić ili Budimir. A činjenica da voditelj ne vodi raspravu prema tome da netko ponudi konkretan odgovor svjedoči tome da ne razumije da javnost zanimaju odgovor baš na škakljiva pitanja. Nikog ne zanima odgovor da će o tome odlučiti izbornik s obzirom na formu, što je bio zaključak sinoćnje emisije.

HRT je uškopio najveći spektakl na svijetu

Tu se krije i odgovor koliko je HRT-ov sadržaj zabavan i zanimljiv. Izuzmemo li povremene lapsuse, koji vrlo brzo postaju memovi na društvenim mrežama, kad ste u HRT-ovim emisijama posljednji put čuli nešto što niste zaboravili nakon deset sekundi?

I ovu kritiku treba uzeti s ogradom. Puno je do kraja Prvenstva i moguće je, iako ne i vjerojatno, da s Prisavlja nisu otkrili sve karte te da će se s vremenom podići razina javnog diskursa o nogometu.

Nadamo se i da ćemo dobiti dojam da u studiju gledamo žive ljude koji o nogometu razmišljaju, razgovaraju i imaju mišljenje koje je nekad različito od sugovornikovog, a ne robote koji reproduciraju unaprijed naučen sadržaj.

To je nešto što nam je HRT dužan. Ne samo zato da nam podigne interes za Mundijalom i nešto nas nauči nego i zato što je ova operacija vrlo skupa. Hrvatska radiotelevizija je uškopila najveći sportski spektakl na svijetu i to nam jako skupo naplatila. 

 ** Stavovi i mišljenja iznesena u kolumnama i komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta Uredništva Portala Dnevnih Novosti već isključivo mišljenje i stavove njihovih autora**