HRVATI S KOSOVA – ZABORAVLJENI NAROD KOJI NESTAJE U TIŠINI

„Dobro došli dragi Janjevčani ponosni na svoju slavnu povijest koja je sastavni dio povijesti hrvatskoga naroda. Uvijek kao iskreni katolici, budite svjedoci i promicatelji Kristova mira i ljubavi. Neka Gospodin blagoslovi vas i vaše obitelji.“

Ovim je riječima naš papa Ivan Pavao Drugi (danas svetac matere Crkve) pozdravio Hrvate s Kosova 6. lipnja 2003. godine u Dubrovniku (istoga dana kad je na čast oltara uzdignuo i proglasio blaženom službenicu Božju, Mariju od Propetog Isusa Petković).

 

Povijesni izvori govore kako su Hrvati na Kosovu najstarija hrvatska dijaspora. Kolokvijalno ih se naziva „Janjevcima“ (prema mjestu Janjevo u blizini Prištine gdje ih i danas još uvijek većina živi).

 

Potječu od trgovaca i rudara iz Dubrovnika i Bosne i Hercegovine, a njihova je nazočnost na Kosovu zabilježena već početkom XIV stoljeća. U povijesnim burama i nepogodama održala ih je jedino katolička vjera koju su kroz cijelu svoju povijest ljubomorno čuvali i njegovali i ona je neodvojivi dio njihova hrvatskoga identiteta.

Prvo spominjanje Janjeva zabilježeno je 1303. godine, kad Rimski papa Benedikt XII ovo mjesto navodi kao središte katoličke župe Svetog Nikole. Naziv „Janjevo“ prema predaji su donijeli doseljenici iz Janjine na poluotoku Pelješcu, koji je u to vrijeme bio dijelom Dubrovačke Republike.

 

Malo je poznato da je zvono na crkvi svetoga Nikole u Janjevu (iz 1368. godine) najstarije crkveno zvono u Hrvata i to je vrlo zanimljiv podatak koji mnogo govori o važnoj ulozi vjere u životu naroda stoljećima izoliranog i odvojenog od svoje matice.

 

Janjevci tradicionalno, od srednjega vijeka, pohode Festu svetoga Vlaha u Dubrovniku, gdje su neizostavni dio procesije, vrlo rado primani i zapaženi po svojim prekrasnim i živopisnim narodnim nošnjama.

 

Narod je to koji je, međutim, iskusio sve pošasti života u krajnje nepovoljnom okruženju i na svojoj koži osjetio što znači biti nepoželjna manjina.

 

Pored agresivne islamizacije koja se stoljećima provodila od strane Osmanlija, ova je grana hrvatskoga stabla bila izložena srpskom i albanskom radikalnom nacionalizmu. Kad je taj prostor ušao u sastav Kraljevine Srbije (1912. godine), započinje naročito teško razdoblje obilježeno pojačanim progonima i iseljavanjem Hrvata, a najveći egzodus uslijedio je 1948. godine, pod vlašću komunista koji su provodili istu politiku segregacije prema manjinama kao i velikosrpska klika u razdoblju od 1918. do 1941. godine.

 

Najveći broj stanovnika hrvatske nacionalnosti bio je koncentriran u Janjevu i Letnici, gdje ih je sve do prije tridesetak godina još uvijek živjelo preko 9.000.

 

Kad je novija povijest u pitanju, najteže razdoblje za Hrvate s Kosova bile su 90-e godine XX stoljeća. Od sredine osamdesetih bili su izloženi pritiscima Srbije i kosovskih Srba, budući da ih se promatralo kao „nelojalne građane“ i „saveznike albanskih separatista“. Kako se zaoštravalo u odnosima između Srbije i Hrvatske, tako je i njihov položaj postajao sve teži. Iz Letnice su bili primorani odlaziti već od 1992. godine, a iz Janjeva je najveći progon uslijedio početkom 1993. godine.

 

Hrvatska je svim silama nastojala ublažiti njihovu nesreću, primila ih i naselila velikim dijelom na ispražnjenim područjima (napuštenim tijekom agresije), ali ima ih i u svim drugim krajevima Hrvatske - najviše u Đulovcu kod Voćina (1.800), Kistanju (oko 1.400), Dumačama kod Petrinje (oko 350), a žive i u: Zagrebu, Rijeci, Crikvenici, Dugom Selu, Brckovljanu (kod Dugog Sela), na Krku i u Dubrovniku.

 

Danas ih u Janjevu nema više od 300 (od nekadašnjih 4.900) u Letnici 38 (od prijašnjih 4.000) i to mahom starih osoba. Hrvati tamo nemaju status nacionalne manjine, pa niti mogućnosti školovanja na materinjem jeziku, a većina ih živi u potpuno neprimjerenim uvjetima (bez struje i vode), onako kako se živjelo nekad, prije 200-300 godina, tako da se od strane katoličke crkve i nekih organizacija i udruga samih kosovskih Hrvata razmatra mogućnost njihova potpunog preseljenja u Dubrovnik i Zagreb.

 

Jedina organizacija koja još uvijek čuva identitet ove naše manjine i brine o njegovanju kulture i tradicije Hrvata na domicilnim područjima Kosova je Udruga 'Sveti Nikola' u Janjevu (utemeljena 2010. godine). Najveći problem u svemu jeste to što mladih gotovo i nema.

 

Prije nepunih mjesec dana (11. listopada 2019.), u Kistanju je u spomen na 20-u obljetnicu dolaska janjevskih Hrvata u ovo mjesto, predstavljena monografija Kistanje – Novo Janjevo 1997. – 2017.. Urednici ove vrijedne knjige su Zvonimir Ancić i Roko Antić, a nakladnik župa Prikazanje BDM u Kistanjama.

 

Na 487 stranica, u šest tematskih cjelina, sadržano je 38 stručnih i novinarskih tekstova (od 25 autora) kojima je obuhvaćeno ovo razdoblje od dva desetljeća života janjevskih Hrvata u Kistanjama, s presjekom njihove bogate povijesti ispunjene neprekidnom borbom za preživljavanje i opstankom.

 

Ovom prigodom ne mogu ne spomenuti i krajnje negativan, pa i rasistički stav prema ovom dijelu hrvatskoga naroda, koje neki u Hrvatskoj promatraju kao „nametnike“ i „uljeze“, što taj vrijedni, pošteni i pobožni puk ni u kojemu slučaju ne zaslužuje.

 

Oni nisu došli na tuđe, niti su komu što oteli.

 

Teška muka ih je nagnala da poslije tolikih stoljeća odolijevanja svim pošastima i nedaćama napuste svoja ognjišta i zaštitu potraže u matičnoj Domovini. Od nas ne traže ništa – samo malo razumijevanja i poštovanja, minimum one kršćanske i ljudske solidarnosti na koju smo obvezni prema svima, pa i onima koji nisu dijelom našeg naroda.

 

 

 

Zlatko Pinter