Hrvati zbog novog europskog plana moraju dobro paziti: ‘Pogledajte što će nam raditi’
Europa se masovno naoružava sudeći prema novom i golemom obrambenom troškovniku Europske unije, koji je predstavljen u srijedu. Potaknut agresijom Rusije na Ukrajinu i udaljavanjem tradicionalnog saveznika, Amerikanaca, stari kontinent želi izgraditi veliki vojno-industrijski kompleks. Cilj je odvraćanje Rusije, ali i skidanje s ‘američke sise’.
“Moramo kupovati više europskog jer to znači jačanje europske obrambene tehnološke i industrijske baze”, rekla je predsjednica Komisije Ursula von der Leyen najavljujući program “Spremnost 2030.” Europa bi tako na obranu mogla potrošiti čak 800 milijardi eura. “Ne trebamo gledati samo na Rusiju kao prijetnju, već promatrati i globalne geopolitičke situacije i gdje će Amerikanci usmjeriti svoju stratešku pozornost”, rekao je novinarima europski povjerenik za obranu Andrius Kubilius.
Komisija je predstavila svoj dugoročni prijedlog obrambene politike, poznat kao “bijela knjiga” te niz zakonskih prijedloga s ciljem da zemljama olakšaju povećanje vojne potrošnje i stvore cjelovitije obrambeno tržište. “Ne radimo ovo da bismo krenuli u rat, već da bismo se pripremili za najgore i obranili mir u Europi”, rekla je visoka predstavnica EU-a za vanjsku i sigurnosnu politiku Kaja Kallas.
Što predlaže Europa
Najkonkretniji prijedlog je obećanje Komisije da će posuditi do 150 milijardi eura zemljama članicama koje će se potrošiti na obranu u okviru takozvanog instrumenta SAFE. Iako će zajmovi biti dostupni samo zemljama EU, prijateljske države izvan bloka također mogu sudjelovati u zajedničkoj nabavi oružja. Zajednička nabava prema prijedlogu SAFE otvorena je za Ukrajinu, Norvešku, Švicarsku, Island i Lihtenštajn te za “zemlje pristupnice, zemlje kandidatkinje i potencijalne kandidatkinje, kao i treće zemlje s kojima je EU sklopio Partnerstvo za sigurnost i obranu.”
Turska i Srbija, kao zemlje kandidati za članstvo u EU, također bi se potencijalno mogle pridružiti. Iz priče to izostavlja SAD i Ujedinjeno Kraljevstvo, iako bi se status Britanije mogao promijeniti. Komisija je u srijedu također predložila veću obrambenu suradnju s Australijom, Novim Zelandom i Indijom. Povlašteni tretman za europske tvrtke je pokušaj da se udovolji Francuskoj, jednom od vodećih europskih proizvođača oružja.
65 posto sredstava za nabavu opreme mora dolaziti od dobavljača iz EU, Norveške ili Ukrajine, a 35 posto se može preusmjeriti izvan tog kruga, ali samo uz valjani sporazum o sigurnosti. Zajmovima će se financirati zajednički projekti dviju ili više članica u pokušaju stvaranja obrambene industrije diljem EU-a. U pokušaju da odmah pokrene kupnju oružja, Komisija će dopustiti zemljama EU-a da daju pojedinačne narudžbe u prvih 12 mjeseci. Planovi objavljeni u srijedu također omogućuju zemljama članicama EU da probiju ograničenje javne potrošnje do najviše 1,5 posto BDP-a u razdoblju od četiri godine. Rok za traženje zajmova je 30. lipnja 2027., a zemlje mogu dobiti gotovinu do kraja 2030. Zajmove Komisiji moraju vratiti u roku od 45 godina. Rusiji se ovo, očekivano, ne sviđa. “U biti, signali koji dolaze iz Bruxellesa i europskih prijestolnica odnose se na planove za militarizaciju Europe”, rekao je glasnogovornik Kremlja Dmitrij Peskov.
Može li Hrvatska dobiti dio kolača ako se laktari s Francuskom ili Njemačkom?
Geopolitički stručnjak i politički komentator dr. sc. Branimir Vidmarović za Dnevno.hr je detaljno secirao novi europski plan naoružavanja. “Prvo mi je zanimljivo koliko je sve to realno bez Amerike i Britanije. Zapravo, realno je da će bez njih to biti jako teško jer europske zemlje mahom nemaju razvijenu proizvodnju za industriju koja bi bila samodostatna i autohtona. Nastavno na sve to, ne postoji niti jedan europski proizvođač vojne opreme koji koristi tehnologiju s kompletno europskim komponentama proizvedenim unutar EU. Veliki dio toga dolazi iz SAD-a. Dakle, svako ulaganje u vojnu industriju podrazumijeva sudjelovanje SAD-a u tome”, rekao nam je Vidmarović.
“Jasno je da će se novac naći, samo što to stvara veliki pritisak. Nastavno na to ima jedna stvar koja se nas tiče. Zemlje članice EU nemaju jednako razvijenu vojnu industriju, neke nemaju nikakvu. Kako će se novac rasporediti, nije sigurno. Ravnomjerno ne može jer se pretpostavlja da će neke zemlje ispočetka stvarati svoju vojnu industriju ili raditi po franšizi. Sukladno čijim odlukama će se vršiti raspodjela? Hrvatska, primjerice, ima nekakvu vojnu industriju, bilo bi zgodno da dobijemo dio novca za razvoj i modernizaciju, ali ako će se tu laktariti Francuska i Njemačka, Italija ili Švedska, što će nama ostati? Sve mi miriše da će zemlje koje su već razvijene i bogate biti još bogatije zbog tih ulaganja, a nas male tko šljivi. Naravno, to ne mora biti tako, ali po dosadašnjoj logici imalo bi smisla”, smatra.
Vidmarović: Bez nuklearnog štita sve to je naivno
Zatim, spominje se suradnja s Južnom Korejom i Japanom, što je načelno odlično jer se radi o tehnološki naprednim zemljama. No, valja imati na umu da se prilikom ‘odmicanja od SAD-a’ tu radi o ključnim strateškim vojnim partnerima Amerike u istočnoj Aziji. “Obje zemlje žele diverzificirati svoju sigurnosnu suradnju, ali sigurno neće ugroziti suradnju sa SAD-om zbog Europe ako bi se netko zainatio i rekao ne”, kaže nam Vidmarović.
Napominje, nitko ne spominje najvažniju stvar. “Najvažnije što se ne spominje je nuklearno oružje i tko će pružiti taj nuklearni kišobran. Ako je Rusija prijetnja jako je naivno graditi konvencionalnu vojnu industriju bez nuklearnog štita. Nadalje, sva ta ulaganja i razvoj će tražiti energente, pogone, tvornice, logistiku. A odakle energenti? Vjerojatno će dio doći iz tih strašnih autokratskih zemalja u kojima se gaze ljudska prava, recimo s Bliskog istoka, a dio putem LNG-a i to odakle? Iz SAD-a”, ističe Vidmarović ironiju u velikom europskom planu za osamostaljivanje.
Na koncu skreće pažnju na još jednu stvar, a to je da su politike EU trenutno pod utjecajem Baltičkih zemalja i Poljske. Oni povijesno imaju tegobe s Rusijom i njihovi su stavovi s obzirom na to razumljivi, no pitanje je koliko je osobne i nacionalne motivacije u svemu ovome, a koliko razmišljanja hladnom glavom. “Nije loše razvijati vojnu industriju, to može oživjeti europski optimizam, no treba izvagati sve i pripaziti na procese i na motivaciju jer čini mi se kao da europski političari vide svoj konačni cilj i put to cilja, dok proces ima hrpu problema. Razvoj vojske s logikom da je Rusija glavna prijetnja može biti promašen jer bez nuklearnog oružja tu nema ničega. No, razvoj vojske s ciljem obrambenih kapaciteta EU u smislu lokalnih konflikata, problema s terorizmom i migracijama, te intervencija u mirovnim operacijama, to je sve ono što jača kredibilitet EU i stvara solidnu sigurnosnu sliku. Jer, obrambeni kapacitet je logika odvraćanja”, zaključuje analitičar.
