Hrvatska između križa, identiteta i tišine većine

Hrvatska je mala zemlja s velikim paradoksima. Toliko mala da je na karti svijeta često treba tražiti povećalom, ali dovoljno velika da se u njoj, iz nekog neobjašnjivog razloga, stalno vode bitke oko identiteta, simbola i temeljnih vrijednosti. Zemlja koja je dala svjetske sportaše, znanstvenike i umjetnike, ali i zemlja u kojoj se korupcija često ponaša kao stari kućni ljubimac – svi znaju da postoji, svi se prave da ga ne vide, a povremeno ugrize.

No, iznad svega, Hrvatska je zemlja s tisućljetnom idejom vlastitog doma. Idejom koja nikada nije bila agresivna, nikada osvajačka, nikada imperijalna. Hrvati se nisu širili, nisu otimali tuđe, nisu marširali kontinentima. Njihova povijest više nalikuje kronici čuvara granica nego osvajača. Čuvara vjere, jezika, običaja i, što je danas gotovo subverzivno reći – identiteta.

I upravo tu počinje problem.

Tisućljetni san i kratko pamćenje

Hrvatska država nije nastala slučajno niti administrativnom odlukom nekog udaljenog centra moći. Ona je nastala u krvi, patnji i otporu, u Domovinskom ratu, pod vodstvom prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana i hrvatskih branitelja koji nisu pitali je li trenutak politički korektan, nego je li nužan.

I bio je nužan.

Danas će mnogi reći kako je Hrvatska moderna, suverena država, članica NATO-a i Europske unije. Sve to stoji. Ali legitimno je pitanje: gdje je u toj modernoj suverenosti nestala hrvatska kultura, tradicija i – vjera?

Jer ako se već volimo pozivati na podatke, onda ih pogledajmo do kraja.

Brojke koje ne smiju govoriti

Prema popisu stanovništva iz 2021. godine, gotovo 90 posto građana Republike Hrvatske izjasnilo se kao vjernici. Gotovo 80 posto kao katolici, uz pravoslavce, muslimane, protestante, židove i pripadnike drugih religija. Ateisti, agnostici i skeptici zajedno čine oko pet do šest posto populacije.

I sada dolazimo do pitanja koje se u javnom prostoru postavlja šapatom, ako uopće:
odakle toj manjini pravo da određuje mjeru javnog izražavanja većine?

To nije pitanje teokracije. To nije pitanje nametanja vjere. To je pitanje demokracije u njezinu najosnovnijem obliku: poštivanja većinske volje uz zaštitu manjinskih prava. Problem nastaje onog trenutka kada se ta logika obrne.

Kada manjina ne traži zaštitu, nego dominaciju.
Kada ne traži suživot, nego tišinu drugih.

Križ koji “vrijeđa”

U tom kontekstu dolazimo do apsurda suvremene Hrvatske: križ na javnom mjestu postaje problem. Simbol koji je stoljećima bio dio kulturnog, umjetničkog i identitetskog tkiva Europe odjednom “vrijeđa”.

Koga točno?

Isusa Krista, raspetoga za čovjeka, može vrijeđati samo onaj koji u njemu vidi prijetnju. A prijetnja ne dolazi iz križa, nego iz onoga što križ simbolizira: žrtvu, odgovornost, istinu i ljubav.

Ironija je potpuna kada se istodobno bez zadrške tolerira i potiče javno isticanje svih drugih identitetskih simbola, kultura i običaja – osim vlastitih. Novi narativ poručuje: budi otvoren, ali nemoj biti svoj. Prihvati sve, ali se sebe odrekni.

A vjerniku se poručuje: vjeruj slobodno – ali u četiri zida.

Što poručuje vjera?

Evanđeoska poruka tu je jasna i ne ostavlja prostor za zabunu. Vjera nikada nije bila obećanje komfora, nego poziv na ustrajnost. Na svjedočenje, čak i onda kada to nije popularno. Kada postaje nepoželjno. Kada se ismijava.

U tom smislu, suvremeni vjernik u Hrvatskoj ne traži privilegij. On traži pravo da postoji – vidljivo, javno i dostojanstveno.

Thompson kao simptom, a ne uzrok

Slična se dinamika preslikava i na fenomen Marka Perkovića Thompsona. On nije uzrok podjela; on je njihov simptom. Njegovi koncerti pune dvorane, arene i hipodrome, osobito mladima. I to ne zato što nudi skandal, nego zato što nudi tri stvari koje su u javnom prostoru sustavno potiskivane: vjeru, ljubav i domovinu.

Sporna je, naravno, pjesma „Bojna Čavoglave“ i poklik „Za dom spremni“. U ratnom kontekstu 1991. godine taj je poklik funkcionirao kao signal otpora, mobilizacije i obrane, a ne kao ideološka deklaracija. No zbog povijesne opterećenosti, on ostaje predmet trajnih prijepora.

Problem nastaje kada se kontekst briše, a značenje reducira na jednu povijesnu epizodu, ignorirajući lingvističke, semantičke i komunikacijske slojeve izraza.

Riječ, značenje i manipulacija

U čistom lingvističko-semiotičkom smislu, izraz „Za dom spremni“ sastoji se od tri elementa:

– Dom kao polisemantičan pojam: kuća, domovina, identitet, sigurnost, zajednica.
– Spremni kao stanje kolektivne pripravnosti i volje.
– Za kao prijedlog koji usmjerava djelovanje prema cilju i vrijednosti.

Riječ je o performativnom izrazu koji ne opisuje stanje, nego ga proizvodi – stanje zajedništva i mobilizacije. Takvi su poklici univerzalni i prisutni u svim kulturama, jezicima i povijesnim razdobljima.

Zlouporaba značenja ne poništava inherentnu semantičku strukturu riječi. No javni diskurs često bira pojednostavljenje jer je ono politički isplativije od složenosti.

Klasić o poviku

I notorni povjesničar Hrvoje Klasić, koji je u znanstvenom okruženju poznat samo po kritikama o povijesnim simbolima, kao povjesničar, tumači povijest ideološki kako je njemu po volji, na što mogu slobodno reći da se ponaša kao lakrdijaš. Danas je na N1 televiziji podsmijavao hrvatske građane, ali i akademike i povjesničare, rekavši, kako je ” U boj, u boj za narod svoj” nije iz opere Nikole Šubić Zrinski. Kako Klasić tvrdi, to nema nikakve veze. Onda mu ja mogu savjetovati da pogleda u arhivima, kako su se ustaše u NDH potpisivali, “Za dom i poglavnika, spremni.” Pa, po tome se možemo složiti ni da “Za dom spremni” iz 91, nema nikakve veze sa onim “Za dom i poglavnika, spremni”, iz 41.. i s time je stvar napokon riješena.

Zaključno: pravo na vlastito lice

Hrvatska danas ne stoji pred izborom između prošlosti i budućnosti. Ona stoji pred izborom između samosvijesti i samoponištenja. Između naroda koji zna tko je i naroda koji se ispričava što postoji.

Domoljublje nije isključivost. Vjera nije netrpeljivost. Tradicija nije represija. One to postaju tek kada se iz njih izbaci ljubav i razum.

A najveći apsurd suvremene Hrvatske jest to što se većina mora opravdavati manjini zato što postoji – dok se manjina predstavlja kao ugrožena upravo zato što većina još uvijek nije nestala.