Hrvatska juri prema euru, a Danska, Švedska, Mađarska, Češka i Poljska pritisnule su kočnicu. Provjerili smo zašto

Euro je trenutačno službena valuta u 19 od 27 država članica EU-a koje zajedno čine eurozonu. Od preostalih osam država, njih tri, Bugarska, Hrvatska i Rumunjska, iskazale su velik interes za njegovo uvođenje u skoroj budućnosti.

S druge strane pet članica iz različitih razloga ne želi se odreći svog monetarnog suvereniteta. Riječ je o dvije stare članice EU-a, Danskoj i Švedskoj, te tri nove, Mađarskoj, Češkoj i Poljskoj.

Treba naglasiti da je Danska već prilikom pristupanja Uniji tražila izuzeće dok ostalih šest članica planira u dogledno vrijeme uvesti euro, ali su taj proces odgodile na neodređeno vrijeme.

Kada je riječ o Švedskoj, uvođenje eura zaustavljeno je nakon referenduma 2003., na kojem je 56 posto građana glasalo protiv članstva u europodručju. Jedan od ključnih čimbenika koji su utjecali na odluku birača bilo je mišljenje da je uvođenje eura prijetnja nacionalnoj neovisnosti, posebice u kontekstu prijenosa neovisnosti monetarne politike na neko paneuropsko tijelo.

Zbog toga od tada nijedna politička opcija u Švedskoj nije pokušala vratiti pitanje uvođenja eura na dnevni red. To je donekle i razumljivo jer je u toj zemlji javna podrška euru među najnižima u državama članicama izvan europodručja.

Tri nove članice, Češka, Mađarska i Poljska, imaju različite razloge za stopiranje uvođenje eura. Analitičari HNB-a Milan Deskar Škrbić i Davor Kunovac navode nekoliko argumenta koji su prisutni u raspravama za i protiv uvođenja eura.

Glavni argument za zadržavanje nacionalnih valuta značenje je tečaja kao faktora stabilizacije, odnosno rasta. To je osobito privlačno zemljama s niskom razinom euroizacije, kao što su Poljska, Mađarska i Češka, u kojima euroizacija kredita iznosi oko 10 do 25 posto.

S druge strane u zemljama poput Bugarske, Hrvatske i Rumunjske snažna deprecijacija lokalne valute mogla bi ugroziti financijsku stabilnost zbog visoke razine euroizacije (40 do 60 posto) i primjene valutne klauzule.

Drugi važan argument koji ističu pobornici monetarnog suvereniteta nedovoljna je razvijenost gospodarstva u odnosu na prosjek EU-a. Ovaj argument došao je u fokus za vrijeme krize europodručja, u kojoj je stvorena percepcija da su slabije razvijene članice, poput Grčke i Španjolske, imale više štete nego koristi od članstva u eurozoni.

Stoga su čelnici ovih zemalja odustali od uvođenja eura dok njihova gospodarstva ne postignu primjerenu razinu konvergencije. Za razliku od Hrvatske, spomenute zemlje u raspravama o spremnosti za ulazak u europodručje više pozornosti obraćaju na pokazatelje realne i strukturne konvergencije nego na pokazatelje o ispunjavanju nominalnih uvjeta za priključenje eurozoni.

Postoje i drugi faktori koji utječu na stajalište kreatora politike i javnosti o uvođenju eura u tim zemljama. Važnu ulogu imaju i kulturni i emocionalni čimbenici, a uglavnom su vezani uz poštovanje nacionalne valute, političke i proceduralne čimbenike (npr. u Poljskoj i Mađarskoj za uvođenje eura potrebno je mijenjati ustav), geostrateške čimbenike i medijske utjecaje (u mnogim državama izvan europodručja mediji ili nisu zainteresirani za pitanje uvođenja eura ili nisu skloni njegovu uvođenju).

U proteklom razdoblju pojedini utjecajni politički vođe slali su snažne poruke protiv uvođenja eura, poput češkog predsjednika Vaclava Klausa i njegove izjave da je euro propali projekt, a predložio je češkoj vladi da pokuša dogovoriti klauzulu o izuzimanju, poput Danske. Sudeći po izjavi budućeg ministra financija Zbyněka Stanjura, Češka će i nakon aktualnih parlamentarnih izbora zadržati krut stav prema uvođenju eura.

U Mađarskoj i Poljskoj također su na vlasti euroskeptici te su učvrstili negativno stajalište o uvođenju eura. Mađarska vladajuća stranka Fidesz prvo je odlučila odgoditi ga do kraja desetljeća, no sudeći po trenutačnoj političkoj klimi, čini se da je pitanje njegova uvođenja skinuto s političkog dnevnog reda do daljnjega. Službeno stajalište vladajuće stranke navodi relativno nisku razinu realne konvergencije s europodručjem kao glavnu prepreku euru.

Poljska je prošla put od gorljivog zagovornika uvođenja do najvećeg protivnika eura. Kada su željeli uvesti euro, nisu to uspjeli jer nisu mogli zadovoljiti nominalne uvjete, a sada to ne žele jer im je monetarni suverenitet pomogao u prevladavanju financijske krize i dostizanju visokih stopa rasta. Konačna velika prepreka na putu prema europodručju bili su im parlamentarni izbori 2015., na kojima je pobijedila stranka euroskeptika Pravo i pravda.

Što se tiče podrške euru, javno mnijenje u zemljama koje još nisu uvele zajedničku valutu je podijeljeno. Prema ljetošnjim rezultatima istraživanja Eurobarometra, 57 posto ispitanika iz šest članica u čekaonici za euro podržava uvođenje zajedničke valute, ali postoji velike razlike među njima.

Mišljenje je prevladavajuće pozitivno u Rumunjskoj (75 posto) i Mađarskoj (69 posto), a na ulazak u eurozonu ne gledaju baš naklono u Češkoj (33 posto) i Švedskoj (43 posto). U Hrvatskoj 61 posto ispitanika podržava uvođenje eura, 37 posto je protiv dok dva posto nema definiran stav. Od prošlogodišnjeg istraživanja potpora uvođenju eura u Hrvatskoj porasla je za šest posto.