Hrvatska policija u Domovinskom ratu ( 1990. – jesen 1991.) II. dio

29. rujna, na dan Svetog Mihovila, slavi se Dan policije, stoga je prikladno da se  osvrnemo na doprinos Hrvatske policije u Domovinskom ratu, s kojom je sve i započelo. Smatra se kako je tijekom Domovinskog rata poginulo ili nestalo 103 pripadnika prvih hrvatskih redarstvenika. Josip Božičević smatra se prvim ranjenim redarstvenikom u Petrinji 1990. godine. Prvi poginuli redarstvenik je Josip Jović koji je život položio u Plitvicama. Podsjetimo se kako je izgledao put hrvatske  policije od prvih demokratskih izbora 1990. do jeseni 1991. godine.

II dio

Prve žrtve Domovinskog rata

Hrvatski redarstvenici 31. ožujka 1991. godine u akciji na Plitvicama uspješno su slomili srpsku pobunu, no tijekom akcije pogiba redarstvenik Josip Jović, prva žrtva Domovinskog rata. JNA okružuje hrvatsku policiju i onemogućuje završavanje njihovog zadatka. ATJ Lučko sudjelovala je u ovoj akciji – prvo su trebali zauzeti Koranski most jer su dobili informacije da je most zauzet od strane milicajaca. Nakon prolaska mosta, oklopna vozila ATJ Lučko i Rakitja naišla su na barikadu te je kolona napadnuta od strane milicajaca. Barikada je uspješno probijena, no započeo je oružani sukob uz veliku razmjenu vatre. U konačnici, policija uspješno brani Plitvička jezera. Neke vođe pobuna, poput Gorana Hadžića, bili su uhićeni, no pušteni su uz obećanje da pobuna neće biti nastavljena.

U travnju 1991. na Dunavu, ujedinjene policijske snage postavljaju zasjedu zbog primljenih informacija o primopredaji automatskog oružja. Uhićen je određeni broj stanovnika Dalja. U jutarnjim satima policijska postaja u Dalju je opkoljena i vrši se pritisak na policiju da se oslobode uhićene osobe. Policijski službenici shvatili su da je cilj zapravo zauzimanje policijske postaje, te se traži dolazak specijalne policije koja će pomoći policajcima u obrani postaje. Osječka specijalna policija uspješno brani postaju, no pokazano je kako se radi o planskim okupljanjima, što je podiglo dozu opreznosti u Slavoniji.

U svibnju 1991. godine u Borovom Selu u zasjedi je ubijeno 12 redarstvenika. Redarstvenici smješteni u dva autobusa i četiri policijska auta su imali zadaću oslobađanja dvojice policajaca koji su bili zarobljeni od strane Srba. Oko 30-ak osoba iz kanala i kuća otvorilo je vatru na kolonu te tražilo predaju hrvatskih redarstvenika. Ovaj napad pokazao je pravo lice JNA te je poslao strijelovito upozorenje hrvatskom vrhu kako i što trebaju raditi da osiguraju samostalnost i slobodu.

Proglašenje neovisnosti

8. listopada 1991. godine Hrvatski sabor jednoglasno je donio Odluku o raskidu državnopravnih sveza Republike Hrvatske s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ. Utvrđeno je kako Republika Hrvatska ne smatra legitimnim i legalnim nijedno tijelo dotadašnje SFRJ te da ne priznaje valjanim niti jedan pravni akt bilo kojeg tijela koje nastupa u ime bivše federacije. Ovim činom je završena faza okončanja postupka razdruživanja Hrvatske od federacije, započeto s demokratskim izborima i Ustavnom odlukom o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske od 25. lipnja 1991. godine.

Bio je ovo povod Srbima da počnu otvoreni rat prema Republici Hrvatskoj. 26. lipnja započet je napad na policijsku postaju u Glini. Ova policijska postaja napadnuta je tri puta: prvi put u rujnu 1990., drugi put u lipnju 1991. godine, a potom i u srpnju 1991. godine. Napad u lipnju 1991. uslijedio je nakon saborske odluke i deklaracije. Srpski policajci su počeli odlaziti na bolovanja, a kasnije se saznalo da zapravo odlaze na specijalizaciju u Knin kako bi se pridružili miliciji. 26. lipnja uslijedio je napad na policijsku postaju kada je zarobljeno 16 hrvatskih policajaca. Jedan policajac je preminuo, a dvoje je teško ranjeno. Specijalna jedinica „Osa“ iz Siska uspjeli su probiti barikade, no iza njih je dolazila JNA koja je opkolila „Ose“, ATJ Lučko koji su zakasnili tek nekoliko minuta na obranu postaje, te djelatnike policijske postaje u Glini. U situaciji je sudjelovala i specijalna jedinica policije PU Brodsko-posacske „Šimini anđeli pakla“ osnovani 15. ožujka 1991. godine. JNA je počela na njih bacati minobacače, te ih je natjerala na povlačenje.

Napad na hrvatsko Pounje dogodio se 26. srpnja 1991. godine. Srbi su željeli zauzeti policijsku ispostavu u Kozibrodu u sastavu općine Dvor. Stotinjak policajaca došlo je sa zagrebačkog područja, dok su ostali sudionici bili mještani i stanovnici ostalih hrvatskih sela. Prvo su stradala južna sela u Pounju zbog nedostatka obrane. Hrvatski civili natjerani su da glume živi štit ispred pobunjenih Srba. U ovoj situaciji istaknuo se Mile Blažević-Čađo. Kako bi spasio civile, Čađo je oko sebe stavio eksploziv i krenuo sa Željkom Filipovićem na oklopno vozilo u vlasništvu Srba. Uspješno ga je onesposobio, no uslijed ovog herojskog čina je i preminuo.

U zapadnoj Slavoniji također se događaju akcije, te dolazi do situacije gdje policija više ne može pokrivati toliko točaka i braniti civilno stanovništvo od agresora; trenutna uloga bila je samo odgađanje eskalacije lokalnih sukoba, no do sukoba širokih razmjera moralo je doći.

U kolovozu i rujnu 1991. godine dolazi do napada na Hrvatsku Kostajnicu. Cilj Srba bio je povezati se sa Savom i doći do središnjice koja je bila smještena u Okučanima. Na putu im je bila Hrvatska Kostajnica. Prvi napad uspješno je obranjen od strane redarstvenika, no drugi napad je bio puno jači. Većina raspoloživih snaga šalje se u Kostajnicu kako bi se grad vratio u ruke Republike Hrvatske. U Kostajnicu dolazi i jedna postrojba Zbora narodne garde, po čijem dolasku počinje srpski napad. To je bilo vrijeme i mjesto kada su svi shvatili da je pravi rat započeo. Članovi Policijske akademije, pričuvni sastav zagrebačke policijske uprave, su preko Novske došli do Dubice, otkuda su se spremali poći prema Kostajnici sa 17 kamiona. Uspjeli su se bez gubitaka probiti do Kostajnice i napraviti smjenu jedinice. Tenkovi, topovi, avioni, minobacači bili su samo neki od sredstava napada Srba na hrvatske snage što je otežavalo obranu i organiziranu akciju. Usprkos naporima, 12. rujna 1991. godine dogovorena je predaja, a sve osobe koje su se predale neprijateljima završile su u logoru Manjača.

Policijska uprava Zagrebačka pružala je aktivno pomoć na svim bojištima, a pogotovo u Baniji. Tamo je policija zabilježila najveće žrtve – preko 100 mrtvih, preko 750 ranjenih, nestalih i zatočenih. Uz pružanje podrške, aktivno su radili i na dodatnim edukacijama novog i postojećeg policijskog kadra, pogotovo u Gospiću.

Jedinica za posebne namjene Lovinac također je imala pune ruke posla. 17. srpnja 1991., nakon prelaska Velebita, pripadnici različitih policijskih jedinica uspostavili su postaju u Lovincu koja je za cilj imala uspostaviti sustav obrane. Policija iz Zagreba i Jasenica na mazgama je prenosila potrebnu logistiku danima i noćima kako bi imali što veću mogućnost obrane pred neprijateljem. 5. kolovoza 1991. zarobljeni su civili i 5 pripadnika policijske postaje Lovinac te su pogubljeni na obližnjem polju.

Ovo su tek neke ratne priče specijalnih postrojbi policije koji su odradili lavovski posao u prvim mjesecima rata. Ministarstvo unutarnjih poslova na početku rata bila je najbolje organizirana jedinica i sreća je da su upravo oni pružali najveće otpore prvim napadima. Kasniji preustroj obrambene sile Republike Hrvatske omogućio je veći i organiziraniji napad na neprijatelje, a najvećim akcijama „Bljesak“ i „Oluja“ oslobođeni su veliki teritoriji zemlje. U ovim nastojanjima poginuo je veliki broj dragovoljaca, od kojih mnogi nisu uspjeli proživjeti najbolje godine svojeg života.