Hrvatski olimpijac: 'Zarekao sam se, naći ću tijelo djeda, ubili su ga na kućnom pragu'

Odlučio sam da ću tražiti djeda dokle god sam živ, kazuje danas David Šain (32), poznati osječki veslački olimpijac koji je svoju obiteljsku tajnu otkrio javnosti hodajući u vukovarskoj Koloni sjećanja...

Selo Ernestinovo nadomak Osijeka palo je u ruke četnicima dva dana nakon Vukovara. Već u pet sati ujutro započeo je žestok napad na civile i branitelje koji su imali položaje u selu. Nisu se imali čime braniti protiv 11 oklopnih vozila koja su krenula gaziti sve u selu. Četnici su bili razulareni u proslavi konačne okupacije Vukovara. Negdje oko podneva branitelji su shvatili da se moraju povući. Već oko podneva krenuli su izvlačiti ljude iz podruma, iz južnog dijela sela, prema Osijeku. Bilo je tužno gledati kako umorni vojnici u jednoj ruci nose prazne puške, a u drugoj starijeg sumještanina ili ženu. Taj dan, 20. studenog, i sutradan, u Ernestinovu je poginulo i ubijeno 27 civila i branitelja.

Još uvijek se traga za troje ljudi, a među njima je i Ignac Papeš zvani Nac koji je u vrijeme kada je ubijen imao 64 godine. "Nikada neću odustati od tražena svog djede. Imao sam samo 3,5 godine kada se sav taj užas dogodio u Ernestinovu. Ni ne sjećam ga se baš; zapravo u glavi imam neke slike, uspomene na njega, za koje uopće ne znam da li su stvarne, moje, ili su pak nastale tijekom godina iz priča koje su mi o djedu pričale mama i baka. Kao dijete samo sam znao da je nestao u selu u kojemu smo živjeli i da su mama i baka stalno tužne zbog toga. Kako sam rastao, otkrivao sam spoznaje o ratu u Hrvatskoj. Kada mi je moj kum, sada pokojni, jednom prilikom ispričao što se dogodilo mom djedi i da bi ga trebalo dostojno pokopati, odlučio sam da ću ga tražiti dokle god sam živ" kazuje danas David Šain (32), poznati osječki veslački olimpijac koji je svoju obiteljsku tajnu otkrio javnosti hodajući u vukovarskoj Koloni sjećanja.

Snimak novosadske televizije

"Postoji snimak novosadske televizije, prikazan onoga dana kada su četnici ušli u Ernestinovo. Na tom snimku se vidi moj djeda, ubijen, unakažen; odrezane su mu uši, izvađene oči, zaklan je preko vrata. Ležao je na podu kuće, na njega bačene novčanice a pored fotografija moje bake i njega iz vremena vjenčanja. Četnici su tada lažno prikazali da je moj djed žrtva ustaša koji su ga ubili i izmrcvarili jer to je tada bila njihova lažna propaganda. Taj snimak nisam nikada pronašao, nisam ga osobno vidio. Nije ga vidjela ni moja majka, ali su ga vidjeli brojni naši sumještani koji su nam mjesecima poslije tajili da je djeda ubijen na najstrašniji mogući način. Sada sam odlučan da mu nađem posmrtne ostatke" kaže David koji je u međuvremenu ostao i bez bake Lucije koja se cijeli svoj ostatak života nadala da će pronaći ostatke svoga supruga.

Nade da je živ nisu imali. "Moj otac je bio jako dobar čovjek. Svi su ga znali jer je ponekad radio kao inkasator. Bio je u mirovini, radio dodatne poslove da prehrani mene i mamu. Nas troje i moj mali sin živjeli smo u Ernestinovu u trošnoj kućici. Dio nje imamo još i danas. Kada je počeo rat nismo slutili da će se dogoditi ove strahote. Tata je rekao da on od kuće nikamo ne ide. U kolovozu 1991. godine bila je evakuacija stanovnika iz Ernestinova, ali se on, nakon kraćeg boravka u progonstvu, vratio u selo. Mama, David i ja ostali smo u Viljevu. On nas je tamo posjećivao vikendima i kada bi našao prijevoz. Zadnji puta smo ga vidjeli na dan pada Vukovara. Nismo tada još ni znali da je Vukovar pao.

Bio je ponedjeljak, on se ustao rano, spremio se, izljubio nas i krenuo na kolodvor u Miholjcu. Mama i ja pošle smo sa njime. Sjećam se da sam ga dugo gledala kako sjedi uz prozor u autobusu. Mahala sam mu, hvatala njegov pogled, čak i prišla bliže autobusu da ga što bolje vidim. Kao da sam osjećala da je to bio naš zadnji susret. Moj dobri tata otišao je u smrt" prisjeća se zadnjeg dana kada je vidjela svog oca Mira Brkić. Od susjeda su saznali da su četnici ušli u selu. Raspitivali su se na sve strane što je sa civilima koji su ostali.

"Nakon par dana susjed, koji je bio i branitelj, mi je samo rekao da se ne nadamo naći tatu. Rekao je da je ubijen na kućnom pragu. Bilo mi je to jako teško za prihvatiti. Tek sam nekoliko mjeseci kasnije saznala za snimku srpske televizije. Spoznaja da mi je otac umro u strašnim mukama izjedala je i mene i mamu godinama. Mama se razboljela i umrla, ja se još borim, a sada je sve na sebe preuzeo David. Zarekao se naći djedu" govori u dahu uplakana Mira listajući tatine fotografije koje su im dali članovi obitelji. Njihovo sve ostalo je u kući, uništeno, spaljeno.

Pred vratima spasa...

"Tadašnji zapovjednik sela ispričao mi je da je i moj djeda bio u grupi koju su oni izvukli iz podruma i rekli im da moraju sa njima u proboj. Došli su do silosa, skoro na izlaz iz sela, ali se moj djed odlučio vratiti. Zašto, nitko ne zna. Na putu do kuće sreli su ga četnici i ubili. Ne zanima me krivac, ne zanima me ubojica, znam da je mrtav, ne nadam se čudu, samo molim, tražim informaciju gdje je odneseno njegovo mrtvo tijelo, gdje je zakopan" kaže David osvrćući se po dvorištu svoje kuće u Ernestinovu. Čim su se vratili u selo isušio je septičku jamu kako bi je pregledao, pretresao je i cijeli bunar ne bi li u njemu našao djedovo tijelo. Traži, razgovara, istražuje..

U jednoj masovnoj grobnici otkrivenoj u Ernestinovu pronađeno je dosta njihovih mještana i branitelja, ali ne i Ignac Papeš. On je na popisu nestalih.