I PANTOVČAK I MARKOV TRG ŠUTE O OVOME: ‘U Hrvatskoj je počeo proces zamjene stanovništva, nitko ne želi govoriti o posljedicama’

Apsolutna politička dominacija na hrvatskoj javnoj političkoj i svakoj drugoj sceni poprima svakim novim danom sve više obrise planski kontrolirane sveobuhvatnosti, nalik na predratna vremena i razdvojenost u kojoj postoje jasno vidljivi zasebni svjetovi: njihov imaginarni svijet dobrote vladanja i svakodnevica brojnijeg ostatka hrvatskog puka koji to vladanje treba stoički podnositi. Neumoljivost je programiranosti, determiniranosti i iracionalnosti pritom u hrvatskoj političkoj stvarnosti sve vidljivija, a elitistička zatvorenost i uzdignutost sve izraženija.

Pomaka gotovo i nema iako su službene brojke gospodarske razvijenosti, socijalne uređenosti, financijske pučke stabilnosti, investicijske usmjerenosti, demografske ugroženosti, iseljeničke odvojenosti, demokratske posvećenosti i slično prikovale Hrvatsku za europsko dno. Nisu potvrda navedenom samo domaća nezadovoljstva slobodnomislećih izvan stranačko/partijskih strogo zatvorenih i kontroliranih redova, zvanih apologetska populacija ili stranačka vojska koja misliti ni ne treba, već i vanjskih nezavisnih znanstvenika nad kojima zatvorenost nije ni moguća. Upravo su njihovi trendovi i parametri prava slika današnje hrvatske apsolutne političke dominacije u svemu i vrednovanja osobnosti isključivo prema privrženosti političkom vrhu ili, još jednostavnije, čelnoj osobi.

Takav obrazac vladanja i podaničkog postupanja ništa posebno dobrog ne može donijeti ukupnoj hrvatskoj populaciji niti može izdvojiti osobnosti prema obrazovnim, odgovornim, mislećim, spoznajnim, radnim i sposobnostima potvrđenim u drugim izvanpolitičkim djelatnostima. Upravo se biranje pozicijskih moćnika po tom obrascu danas potvrđuje kao i najveći problem upravljanja Hrvatskom na svim razinama, i to neovisno o formalnoj stranačkoj pripadnosti, jer gotovo i nema razlike među strankama. Sva se, ali baš sva vrednovanja provode prema bliskosti, pripadnosti, interesu, povezanosti, nasljednosti i slično, a time i postavljanja na pozicije neovisno o iskustvu, ranijem dokazivanju, stručnosti te obrazovnim, intelektualnim i spoznajnim mogućnostima i općenito mišljenju javnosti. Ništa bitno nije osim političkog mišljenja i izbora, a cijena koju hrvatska populacija pritom plaća ponajmanje zanima stranačko/partijski vrh u nesmiljenoj borbi ostanka i potvrđivanja svoje dobrohotnosti i posebnih “postignuća”.

Neumoljivost pokazatelja

Politička uvjeravanja hrvatske javnosti o uspješnosti gotovo su svakodnevna s uvijek istom retorikom, a podanička su ponavljanja izrečenog s vrha conditio sine qua non pokazivanja naklonosti. Traje to već popriličan broj godina, zapravo obrazac je ustoličen s uvođenjem u hrvatski politički život isključivo političkih vlada od vrha do dna, za razliku od uređenih država u kojima je samo vladin vrh politički, dok se ostale pozicije postavljaju prema stručnosti. Takav sad već uigran obrazac vladanja nad Hrvatskom ni ne može oformiti drugačiji sustav nego podanički u kojem su korekcije postupanja nemoguće prema statistički zabilježenim negativnostima, ali su zato moguće prema političkom osjećaju s vrha ili prema procjeni zadivljenosti vrhom. Međutim, usprkos svemu, trendovi su i pokazatelji neumoljivi, no suočavanja s njima i prizemnim hrvatskim europskim pozicijama na javnoj sceni s političkog vrha praktički ne postoje niti su moguća stoga na nižim razinama. Poput zavjeta šutnje u nekim drugim organizacijama. Primjera radi navodimo.

1. Prirodni je pad hrvatskog stanovništva po najnovijim podacima za prvih osam mjeseci ove godine već -16.670 osoba. Gotovo jednak godišnjem padu iz prijevirusnog razdoblja ili uz trend iz razdoblja od 9. do 12. mjeseca prošle godine prirodni bi pad mogao doseći čak i minus 27.000 osoba. Godišnje, gospodo političari, godišnje. Gotovo će 50.000 osoba više umrijeti nego se roditi u Hrvatskoj u samo dvije godine, u zemlji koju vi usmjeravate. Potpuni muk o ovom nestanku s oba brda, s brojnih konferencija mladeži, utemeljitelja, podupiratelja… s obljetnica, prigodnica i ostalih sličnih političkih, pa i stručno-znanstvenih događanja. Hrvatska kakvu trebamo.

2. Znali smo kako su doznake naših iseljenika na godišnjoj razini veće od svih mogućih stranih investicija, a sad znamo još nešto. Veće su i od državnog prihoda od dolazaka stranih turista. Čuvari naše stabilnosti tamo negdje iz daleka, odvojeni od nas i politički zadržani na pristojnoj udaljenosti zato što ne plaćaju porez. Doznake u toj visini se ne računaju, kao ni potrošnja i posredno punjenje proračuna niti čuvanje socijalnog mira. Ništa. Ipak su oni nebitni u odnosu na “koalicionog” saveznika. Na putu prema političkom nokturnu.

“Prihodi kojih se ne odričemo. Da nije njih, Hrvatska bi bila u ozbiljnim problemima: Gastarbajteri u Hrvatsku poslali više novca nego što smo zaradili od stranih turista. HNB piše kako su u prva dva tromjesečja radničke doznake bile ukupno milijardu i 745 milijuna eura, dok je u isto vrijeme prihod koji je država ostvarila od dolazaka inozemnih turista bio puno manji, milijardu i 494 milijuna eura. To znači da su različitim kanalima naši radnici iz inozemstva u domovinu poslali 351 milijun eura, odnosno 23,5 posto, više nego što su na smještaj, hranu ili zabavu potrošili inozemni turisti.”

Šaljite i dalje, dragi naši iseljenici, i to što više, ali vas nećemo uključivati u društveni, gospodarski, akademski, politički i svaki drugi život u Hrvatskoj. Uvijek ćemo vas prigodno spominjati, ali za vas isto tako nećemo postaviti i poticajno provoditi model povratka poput nekih drugih razvijenih zemalja. Izraela i Irske npr. Zato što su ovdje u domovini, iz koje ste morali otići, uglavnom na vlasti ideološki nasljednici i njihovi stranačko/partijski podupiratelji koji ne vide vaš idealizam i vaše bogatstvo niti čuju razum iz drugih zemalja s iseljeničkim bogatstvom.

3. Virusna su krizna razdoblja smanjila brojne prostorne i društvene procese, ali ih nisu zaustavila ni preusmjerila. Socijalna distanca ili kako su već sve nazvali potrebu zatvaranja komunikacijskog kruga odrazila se i na migraciju stanovništva kao prevladavajući prostorni proces novijeg vremena. Lamentacije s političkog trona o povracima u Hrvatsku i zaustavljanju iseljavanja iz Hrvatske uvijek su dobrodošla spika u tišini i mirnoći promatranja siline demografskog nestanka Hrvatske prirodnim putem, a pogotovo kad se trendovi nešto ublaže kao sad u virusnoj krizi. Dobra su im to opravdanja po njihovu mišljenju za nečinjenje ozbiljnih koraka vezanih uz demografsku obnovu i konačno povezivanje iseljene i domicilne hrvatske populacije u funkcionalnu razvojnu snagu.

Vanjska migracija stanovništva Republike Hrvatske prema zemlji državljanstva u razdoblju 2016.-2020. godine.

Virusna su krizna razdoblja donijela Hrvatskoj i novi demografski proces jasno vidljiv u godinama 2020. i 2021. u tablici – početak supstitucije ili zamjene stanovništva. Broj je useljenih gotovo jednak broju iseljenih, a podaci iz tablice prema zemlji državljanstva jasno pokazuju smjerove i odnos hrvatskog i ostalog državljanstva migracijskog stanovništva. Iseljavaju se uglavnom mlado i obrazovano stanovništvo i mlade obitelji s djecom (vidljivo po intenzivnom godišnjem broju pada učenika u osnovnim i srednjim školama), dok se uglavnom useljava radna snaga pa je takav obrazac zamjene stanovništva u razvojnom smislu nova demografska negativnost.

Izvori nokturna

Iseljavanje nije zaustavljeno, kako se želi prikazati, već usporeno virusnom krizom, a supstitucija stanovništva u nastavku može Hrvatsku bez ozbiljnije demografske i migracijske selektivne politike zadržavati i dalje na prizemnim europskim pozicijama razvijenosti i uređenosti. Muk i tišina s političke najviše razine o početku supstitucije stanovništva jednak je muku vezanom za silinu prirodnog nestanka Hrvatske.

Razlozi općeg dojma noćnih raspoloženja oko hrvatske demografske i ostale stvarnosti u svakog razboritog u Hrvatskoj su brojni i složeni, ali uglavnom su svi vezani za način upravljanja Hrvatskom danas. Hrvatskom koja je u prostornom smislu, po svojim sredozemnim, krškim, brdsko-planinskim, perialpskim i panonskim posebnostima poželjan i bogat životni prostor koji su mnogi kroz povijest poželjeli prisvojiti uglavnom ratovima. Žele to, naravno, i danas iz istih prostornih smjerova, ali drugim oblicima prisvajanja. Demografska je osjetljivost Hrvatske upravo u našem razdoblju prema svim pokazateljima i najveća pa je politička mirnoća s kojom se promatraju demografske negativnosti i najveća moguća današnja politička odgovornost vladajućih.

Način upravljanja Hrvatskom i politička udruživanja zbog opstanka i ostanka na vlasti nisu samo prevladavajući faktor iseljavanja hrvatske mladosti, nego upravo hrvatski politički put prema nokturnu čini neosporno hrvatsko nacionalno prostorno bogatstvo za hrvatsku mladost u budućnosti manje vrijednim od sigurnosti u uređenim zemljama useljavanja. Spoznaja i doživljaj tijekom već tridesetogodišnjeg razdoblja političke kontrole i selekcije u svemu, čekanje promjena koje ne dolaze i čekanje odmaka od nasljednog ideološkog miljea hrvatskoj mladosti nije više izazov pa potvrdu svog identiteta i nacionalnog idealizma traže u novim sredinama. Zadržavajući vječni iseljenički san o povratku. Jednog dana, kako stoji u zapisu.