Invalidnost kao zločin: Što je istina a što laž o Hrvatskim ratnim vojnim invalidima?
U Hrvatskoj javnosti je izuzetno raširen stav kako je braniteljska populacija, ratni veterani, zbog brojnih privilegija, jedan od krivaca, ili čak glavni krivac za loše ekonomsko stanje u državi i pucanje mirovinskog sustava. Neki su izrazito populistički orijentirani političari, poput Kolakušića, tvrdili da je od pola milijuna branitelja bar pola lažno: “Ja sam prvi u Hrvatskoj počeo govoriti da su mirovine male. Prvo je bitno sve te lažne umirovljenike, sve te lažne branitelje, sve te lažne invalide – maknuti iz tog sustava”, rekao je u intervjuu danom u studenom prošle godine. Na pitanje voditeljice može li dati okvirnu procjenu koliko ih je, Kolakušić je odgovorio “više od polovice”.
“Tih lažnih ima nevjerojatno puno. Radio sam na tim predmetima na Upravnom sudu RH, a Upravni sud Hrvatske je jedan od glavnih uzroka zašto je nastao takav enormni broj lažnih branitelja i vojnih invalida”, kazao je, bez da je dao ikakav dokaz ili bar indiciju da je tome stvarno tako – iako je, naravno, zloupotreba sasvim sigurno bilo. No ako je Upravni sud korumpiran i daje nekom tko je rat proveo pod suknjom ili u Bruxellesu status branitelja ili čak HRVI – je li onda problem u pravim invalidima i braniteljima koji su legalno ostvarili svoj status, ili u korupciji u sudstvu i liječničkim komisijama?
To je tek jedan, iako samo najzorniji, primjer difamacije. “Vaša je mirovina mala – jer (lažni) branitelj dobiva previše”, poruka je koju se manje ili više uvijeno slalo u javnost od početka dvijetisućitih. Čak se na vrhuncu negativne kampanje pozivalo, od strane nekih drugih političara, da se “postroje brigade i da zapovjednici kažu tko je bio u ratu a tko ne”.
Takve huškačko-populističke izjave služile su tek prikupljanju jeftinih političkih bodova na valu antibraniteljske histerije: Naravno da se zapovjednici ne bi mogli sjetiti tko je bio u brigadi s njima prije 25-30 godina, ne toliko zato što je velik dio tih ljudi već mrtav a ostale je teško prepoznati ili ih se uopće sjetiti nakon toliko godina, već prije svega zato što status branitelja pripada svakom tko je na bilo koji način aktivno i organizirano sudjelovao u obrani Hrvatske – i naravno da većina njih nije niti bila na bojištu, već su sudjelovali na druge načine, od tajnice u Ministarstvu obrane ili spikerice na TV do liječnika, svi su dobili braniteljski status.
No status sam po sebi ne nosi ništa spomena vrijednog, ali je u javnosti stvorne fama da postoji pola milijuna branitelja s visokim mirovinama, od čega četvrt milijuna lažnih. Što je istina o braniteljskim mirovinama, i općenito broju hrvatskih ratnih vojnih invalida?
Kao prvo, valja spomenuti da nisu svi branitelji bili u borbenom sektoru, a pravo na braniteljsku mirovinu oni iz neborbenog sektora nemaju. Dva su uvjeta da bi hrvatski branitelj imao najnižu mirovinu – da je sudjelovao u domovinskom ratu najmanje 100 dana u borbenom sektoru i da je njegova mirovina niža od najniže braniteljske mirovine. Najniža braniteljska mirovina iznosi 40 posto prosječne plaće zaposlenih u pravnim osobama u 2016. godine što iznosi 2.558 kn. Na taj iznos se dodaje i mirovinski faktor ovisno o vrsti mirovine koju su branitelji ostvarili (100% ili 80%) te 0,015% po danu sudjelovanja u ratu, što iznosi oko 50 lipa po danu. Naravno, iznimka od pravila o sto dana su oni koji su poginuli na ratištu, pa se i tu pokušalo manipulirati postavljanjem pitanja u javnosti zašto su obitelji nekih koji su proveli tek dan ili dva na ratištu, po registru, dobile mirovine.
Dakle, dezinformacija je da pola milijuna branitelja koristi povlastice bilo koje vrste ili braniteljske mirovine. Konkretno, krajem prošle godine status branitelja u Hrvatskoj su imale 438.262 žive osobe. Od toga ih je u radnom odnosu bilo 190.408, a onih koji su u radnom odnosu i korisnici su mirovina je bilo dodatnih 6.954.
Također, broj branitelja koji nisu zaposleni i ne koriste mirovinu je bio 74.627, pa je tako izvan mirovinskog sustava bilo ukupno 271.989 branitelja. Korisnika svih vidova braniteljskih mirovina zajedno je bilo ukupno 151.892, od čega najviše mirovine (7.000 kuna) primaju članovi obitelji poginulih i nestalih branitelja, njih 14.443. Odatle i podatak o “visokim mirovinama” branitelja – među mrtvima zacijelo nema “lažnih”, iako je bilo slučajeva manipulacije sa statusom udovice, ali tek nekolicina.
Na drugom mjestu po visini mirovina su HRVI, invalidi Domovinskog rata, kojih je bilo 54.555, s prosječnom mirovinom od 5.700 kuna. Ostali umirovljenici su djelatne vojne osobe i pripadnici MUP-a, te mirovine prevedene prema općim propisima u braniteljske (njih 40.993) i te iznose u prosjeku tek niskih 2.700 kuna. Valja napomenuti da su to korisnici koji su ostvarili pravo na mirovinu prvenstveno kroz svoj radni staž, ali bi im ta mirovina bila manja. Prosjek im je 28 godina staža, dvije godine manje nego kod korisnika starosnih mirovina u RH. Ni kod HRVI nije istina da je netko proveo neko vrijeme na bojištu pa temeljem invalidnosti dobio mirovinu – njihov prosječan radni staž je 20 godina. Kod MUP-a, pirotehničara, djelatnika u pravosuđu čije mirovine također ulaze u “braniteljske” – prosjek staža je još veći, 33 godine.
No u Hrvatskoj se više puta govorilo o “potrebi ukidanja povlaštenih braniteljskih mirovina”, kao primjer navedimo program bivšeg ministra rada Miranda Mrsića. “Nije pravedno da je radnička mirovina nakon 40 godina rada manje od mirovine nekih branitelja bez ili s vrlo malo godina radnog staža ali s puno staža u raznim bukačkim braniteljskim udrugama bliskih HDZ-u. Danas se ratne veterane samo u Hrvatskoj zove branitelji. Oni brane svoje stečene privilegije i mirovine uz pomoć HDZ-a koji svoju vlast kupuje na nepravdi prema svim mirovinama iz rada”, stoji u programu, te se napominje kako “Demokrati smatraju kako je povlaštenost u svom korijenu nepravedna te kako sve povlaštene mirovine moraju biti maknute iz sustava mirovina iz rada i ne smiju se isplaćivati iz proračuna” te kako “svakom građaninu ove zemlje mora biti poznato tko sve prima povlaštene mirovine i koliki je njihov iznos.”
Ovaj stav je tipičan za razmišljanje o braniteljskim mirovinama, gdje se smatra “privilegijom” to što je netko tko je ostao bez ruke ili noge na ratištu, zarobljen s PTSP-om, ili bez supruga ili oca koji je poginuo za to kompenziran od države mirovinom, te se to vidi kao “uzrok nepravde” i malih mirovina za ostale.
Zanemaruje se da je stvarni teret na mirovinskom sustavu – i uzrok malih mirovina – ne to što imamo šezdesetak tisuća HRVI s mirovinama, već što neovisno o tome imamo izrazito mladu populaciju umirovljenika. Pred desetak godina je Svjetska banka šokirala Hrvatsku tvrdnjom da je prosječna dob u kojoj se u Hrvatskoj odlazi u mirovinu 50 godina (što je u medijima pogrešno protumačeno kao “prosječna dob umirovljenika”, što je besmislica), a što je vjerojatno europski i svjetski rekord ukoliko je podatak točan. Tada je objavljeno i da od stotinu stanovnika u radnoj dobi, u Hrvatskoj radi samo 57, za razliku od Danske, u kojoj radi 78. Svjetska je banka tada objavila da Hrvatska mora povećati udio zaposlenih barem na 65, odnosno da bi morala zaposliti nezaposlene, ali i aktivirati umirovljene.
Tako niska zaposlenost posljedica je prije svega preranog odlaska u mirovinu iz radnog odnosa – a to je bila metoda kojom se godinama i desetljećima, još od socijalizma, pa preko Tuđmana do Račanove vlade i dalje “rješavao” problem propalih državnih tvrtki: Umjesto da se radnike pošalje na burzu a tvrtku u stečaj ili likvidaciju, uvijek se gledalo “spasiti što se spasiti da” tako da bi se sve radnike starije od nekih pedesetak godina, sve koji su imali minimalne uvjete, poslalo u prijevremenu mirovinu. Na taj način se je ne samo odgađalo rješavanje stvarnog problema, što je Hrvatsku s drugog dovelo na predzadnje mjesto među tranzicijskim državama, već se sav teret propasti “socijalističkih giganata”, kako im se tepalo, prebacivao na mirovinski sustav, odnosno na buduće – i sve malobrojnije – generacije Hrvata.
Da ta stvar nije vezana na masovno umirovljenje branitelja iz sustava MORH-a i drugih javnih tvrtki – koje je provedeno uglavnom nakon 2000. godine, kad je naglo počeo rasti broj umirovljenih branitelja – govore i podaci o dobnoj strukturi i prosječnoj dobi korisnika mirovina iz 1997. godine, kad je EFZG za potrebe MIORH-a to istražio. Naime, te su godine muškarci koji su išli u starosnu mirovinu imali prosječno 58 godina, a žene 54 godine – a kako je to tek prosjek, znači da su mnogi išli u starosnu mirovinu s pedeset godina, ili čak manje. Dob onih koji su išli u invalidsku mirovinu je, logično, bila i niža – muškarci su imali 49, a žene 46 godina. To svjedoči o praksi “prijevremenog umirovljenja” i “dokupa staža” kao načinu rješavanja socioekonomskih problema.
Umirovljenika je tada već bilo čak 925.000. U međuvremenu se broj stanovnika u Hrvatskoj znatno smanjio, ali se broj umirovljenika znatno povećao – na 1,240.619 krajem prošle godine, što svakako nije zaslugom umirovljenja branitelja (jer je porast broja umirovljenika u tom periodu osjetno veći od porasta broja braniteljskih mirovina). Valja reći i da je krajem siječnja ove godine, prije vala otkaza zbog korona-virusa, u Hrvatskoj bilo tek 1.518.961 zaposlenih, dakle odnos zaposlenih i umirovljenika je bio vrlo nepovoljan, tek 1,25 zaposlenih na jednog umirovljenika. Takav omjer je dugoročno neodrživ. Isto tako, HRVI čine tek oko 5 posto umirovljenih, pa je tako hajka na ratne vojne invalide kao krivce za slom mirovinskog sustava posve promašena, tim više kad se zna da ne samo da su naši umirovljenici među najmlađima u svijetu i vjerojatno najmlađi u EU, nego i da imaju vrlo malo radnog staža.
Da stvar bude još gora, provedena je medijska kampanja kojom se Hrvate uvjeravalo kako treba ukinuti drugi stup mirovina, štednju, a ostaviti onaj prvi stup – generacijsku solidarnost, što je u državi u kojoj umire i iseljava dvostruko više ljudi nego što se rađa i doseljava doslovce samoubilačka politika – i politika koja izravno potiče iseljavanje mladih, jer je na sve manjem broju njih teret uzdržavanja sve većeg broja sve mlađih umirovljenika. Tako se stvara pogubna spriala odlazaka u inozemstvo koja onda dodatno pogoršava odnos umirovljenih i zaposlenih, što opet dodatno potiče iseljavanje…
Dodatno na to, dok Njemačka planira dizanje dobi za odlazak u mirovinu na 69 godina, i dok se svugdje u svijetu podiže dob za odlazak u mirovinu zbog produljenja ljudskog vijeka, u Hrvatskoj postoji vrlo snažan otpor bilo kakvom podizanju dobi za odlazaka u mirovinu.
Druga stvar koja je problematična je ta što se često spominje “velik broj lažnih branitelja”, teza koja nikad nije dokazana, a koju se htjelo dokazati objavom registra branitelja – što nije rezultiralo baš ničim, pronađeno je u četiri godine ukupno pedesetak onih koji su krivotvorili podatke za odlazak u mirovinu i to većinom ne preko registra, koji je na kraju povučen. Sad ponovo postoje inicijative da ga se vrati, a pitanje je koji su motivi, obzirom da se pokazao kao posve neučinkovit kao sredstvo protiv korupcije.
Istovremeno, nikad nitko nije problematizirao enorman broj invalida rada u Hrvatskoj, kojih ima gotovo 300.000, od čega je u mirovini, prema podacima njihove udruge, oko 120.000. Tu smo također u svjetskom vrhu, jer ispada da broj invalida rada dosiže oko 20 posto od broja zaposlenih, što je posve nerealno. Znajući o raširenosti korupcije u Hrvatskoj, bilo bi čudno da je bilo manipulacija samo sa statusom HRVI, a ne i sa statusom invalida rada, tim više kad se to poveže s praksom ranih umirovljenja gdje se često davao status invalida rada samo da bi se rasteretilo tvrtku od viška radnika, dakle i to je bio jedan od vidova “socijalnog zbrinjavanja viška zaposlenih”. No tu praksu nikad nitko nije propitivao, dok su HRVI stalna tema medija već dva desetljaća, što upujućuje ne samo na neprincipijelnost nego i neprijateljski stav prema ratnim vojnim invalidima, i ciljanu hajku. Logično bi bilo, kad se istražuju malverzacije, istražiti sve malverzacije u mirovinskom sustavu u kojem HRVI čine tek mali dio.
Autor: Mario Macan
