Isprika ministru Ćoriću: “Kad sagledam kontekst, širi, u pravu ste Vi”

Prošle je nedjelje u TNT-u gostovao Damir Vanđelić, bivši šef Fonda za obnovu i za ovu priču važnije – bivši predsjednik Nadzornog odbora INA-e. Digao je dosta prašine tvrdnjama da je Vlada u više svojih odluka posljednjih godina radila kontra hrvatskih interesa, a u korist mađarskog MOL-a. Vladu je prozvao, između ostaloga, i zbog činjenice da godinama ne izdaje uporabnu dozvolu za reverzibilni tok Janafovog naftovoda kojim bi se hrvatska nafta iz Siska mogla dopremati u Rijeku, a ne u Mađarsku, na preradu.

Na njegove su izjave reagirali HDZ-ovi političari proglašavajući taj Vanđelićev istup politiziranjem i strančarenjem i početkom njegovog političkog angažmana. A ministar gospodarstva Tomislav Ćorić u žaru opovrgavanja Vanđelićevih teza posegnu je za naoko čudnovatim argumentima o tome da su teze o hrvatskoj nafti, hrvatskoj vodi, hrvatskim plažama otprilike – promašene.

Takva izjava resornog ministra odmah je izazvala pažnju negativnog predznaka, priznajem da sam i sama brzopleto žacnula TĆ-a na Twitteru. Čudeći se takvoj izjavi, pitala sam ministra da je objasni i ministar mi je ubrzo odgovorio. Kaže, izjava je bila dulja, kontekst je širi, a ja ako i dalje ne kužim… Tri točke.

I opet sam si dala za pravo, bez ikakve detaljnije provjere, ministru bahato odbrusiti i ustvrditi kako ipak postoje hrvatska nafta, voda i plaža. Ja, naime, već desetljećima pozorno pratim hrvatsko zakonodavstvo, to je neka vrsta profesionalne deformacije. Ustav RH mi je doslovno kraj uzglavlja pa mi je odmah pred očima bio članak 52. u kojem stoji – da sažmem odredbu – tvrdnja da su prirodna bogatstva trajno vlasništvo Republike Hrvatske.

Nije mi bilo jasno zašto se onda hrvatski ministar gospodarstva sprda s tezom o hrvatskoj nafti, hrvatskoj vodi ili – što ja znam – hrvatskoj plaži. Pa sam za objašnjenje pitala jednog drugog istaknutog HDZ-ovca. Branko Bačić potvrdio je kako u Ustavu piše da su prirodna bogatstva državna, ali i da moderna država, jelte, koncesijama uredno upravlja tim bogatstvom.

Ahaaa, sad je već jasnije, država uredno upravlja. To je taj širi kontekst, shvatila sam konačno pa sam išla i malo dublje razmotriti širi kontekst o kojem se priča.

U tom kontekstu nije nevažan podatak koliko se Republika Hrvatska – bogata prirodnim resursima – na tim svojim bogatstvima obogatila. Malo kopanja po izvješćima Ministarstva financija i voilà – u posljednjih pet godina iznos prihoda od koncesija više nije šesteroznamenkast nego peteroznamenkast. Milijardu kuna manje na naknadama od svih koncesija bilo je u 2020.godini u odnosu na naknade iz 2015.

Od koncesija vezanih uz plin, naftu i kondenzate, skladištenje ugljikovodika – 2020. je država zaradila 227 milijuna kuna, a 2015. – 528 milijuna kuna. Razlika, zaokružimo: 300 milijuna. Minus, naravno.

Od koncesionara koji na različite načine koriste dobrobiti voda, vodnih dobara, vodoopskrbe – iznos prihoda od naknada smanjio se u pet godina za 27 milijuna kuna. 2015. je iznosio 58,5 milijuna a 2020. 31,2 milijuna.

Idemo vidjeti i za plaže, odnosno pomorsko dobro. E, tu raste apsolutni iznos. Koncesijske naknade 2020. godine donijele su 102 milijuna kuna, a pet godina ranije iznos je bio oko 7 milijuna kuna manji – 95 milijuna kuna. Ali, ima ali: 2020. imamo 263 koncesionara više nego 2015., prosječna cijena po jedinici koncesije pada dakle sa 110 tisuća kuna na 91 tisuću. Pritom, od ukupnog duga za nenaplaćene koncesijske naknade koji je 2020. godine iznosio 139 milijuna kuna: više od pola – čak 71 milijun, otpada upravo na dug onih koji su u koncesije budzašto dobili najljepše dijelove pomorskog dobra.

Kad se, dakle, sagleda taj širi kontekst ispada da ministru Tomislavu Ćoriću – dugujem ispriku. Pa, evo je. Poštovani gospodine Ćorić, ispričavam se, ja sam bila u krivu, a Vi ste suštinski – u pravu.

Nema hrvatske nafte, ni hrvatske vode ni hrvatske plaže jer Hrvatska od svih tih prirodnih resursa – nema ništa ili skuplja mrvice. Ustav doduše kaže da su nafta, plin, voda i tlo naši, hrvatski ali, papir trpi svašta. I taj Ustav je mrtvo slovo na papiru kad ga se čita s nerazumijevanjem. Koncesijski ugovori, kao i ugovor o predaji INA-e MOL-u, premda pravomoćno presuđen kao koruptivno djelo, očito su – jači od Ustava. Eto, skužila sam. Kad sam sagledala kontekst. Širi.