Ivan Hrstić: Slijedi li srpski ‘Ne mogu disati’ u Hrvatskoj?

Prije no što se pandemija rasplamsala u SAD-u govorio sam da jedino koronavirus može srušiti Donalda Trumpa. Do prije neki dan sve je izgledalo kao potvrda tih riječi, no, posve je očito, impulzivni američki predsjednik poprilično se pogubio tijekom građanskih prosvjeda protiv policijske brutalnosti, koji su se umnogome pretvorili u prosvjed protiv njega osobno. A možda su kao takvi otpočetka i zamišljeni.

Fascinantno je kako su se mase širom SAD-a uspjele identificirati s 47-godišnjim američkim sitnim kriminalcem, koji je posljednji put osuđen na 5 godina zatvora zbog oružane pljačke tijekom koje je trudnici u njezinom domu uperio pištolj u trbuh. Svi smo mi George Floyd, kao da poručuju oni koji njega i slične njemu nipošto ne bi poželjeli sresti sami u kmici.

Možda bi Floyd sljedeći put završio u zatvoru zbog ubojstva, nikad nećemo znati, no, većina nas ipak ne bi htjela da nam policjaci ili bilo kakvi osvetnici kroje pravdu nasred ulice. Statistika doduše govori da američki policajci i nisu baš toliko rasno diskriminatorni kad se radi o prekomjernoj primjeni ubojite sile, pa i na ovim prosvjedima smo vidjeli kako s jednakim užitkom na zemlju bacaju i udaraju crnu mrgu od 120kg, kao i bijelog starčeka sa štapom koji se zatekao na pogrešnom mjestu.

Tako je u vrijeme Donalda Trumpa, tako je bilo i u vrijeme Baracka Obame. No, to su već detalji koji kvare “antifašistički” narativ, Trump u ovom trenutku i kriv i dužan nosi teret svih 44 svojih prethodnika te stvarne i izmišljene grijehe cijele bijele Amerike.

Zašto je i takav ološ kao što je Floyd mogao postati simbol represije ima svoje objašnjenje. Nažalost, narativ o američkom snu za američke crnce, ako nisu supersportaši, vrhunski umjetnici – jazzeri, reperi, glumci ili dileri droge, uglavnom ostaje samo bajka. Većina njih svjesna je da njihova djeca statistički imaju nekoliko puta veće izglede nego bijela djeca da će krenuti upravo putem Georgea Floyda. Nije to nešto što smije poslužiti kao opravdanje, jednostavno gola statistička činjenica.

Ne mogu disati!, riječi koje je George Floyd ponavljao dok mu je Derek Chauvin, bijeli policajac znakovitog prezimena, bez milosti koljenom pritiskao vrat sve dok ovaj nije kolabirao. Riječi su to koje su kao svoj iskonski krik preuzele stotine tisuća Afroamerikanaca, kojima su se pridružile i stotine tisuća Amerikanaca svih boja i rasa. I taj krik još uvijek odzvanja. Čak i preko velike bare.

I u Zagrebu smo tako, eto, imali prosvjed nekoliko stotina na kojem se vikalo “Black Lives Matter” i “Ne mogu disati”. Cilj je, kažu, iskazati solidarnost s pokretom u SAD-u, ali i skrenuti pozornost na lokalni kontekst. No, taj lokalni kontekst može se po potrebi, baš kao i u SAD-u, proširiti prema volji aktivista.

U nekim američkim gradovima prosvjednici su bili anarhistička rušilačka rulja koja je dala sebi za pravo pod sloganom “Black Lives Matter!” vandalizirati sve pred sobom, paleći automobile i pljačkajući trgovine. Mali trgovci prikucavaju daske na izloge, a pri tome kao olakšavajuću okolnost koriste akop nisu bijelci, pa tako na mnogim daskama sprejem piše “vlasnik manjinac”. Očito, nekima je opravdano popaliti “bjelačku”, “većinsku” trgovinu.

U hrvatski “lokalni kontekst” svakako se savršeno uklapaju stalne aktivističke optužbe kako hrvatska policija primjenjuje torturu i neviđenu brutalnost prema migrantima u dubini hrvatskog teritorija. Također, u Hrvatskoj iz koje je u posljednjih nekoliko godina krenuo pravi egzodus sasvim sigurno ima mnogo onih koji teško dišu ili jedva drže glavu iznad vode te im je sasvim prirodno posvojiti takve slogane.

Ali ni posljednji nastup Milorada Pupovca u kojem je posrbio retoriku “Black Lives Matter” također nije neko iznenađenje. Incidenti sa zlokobnim šovinističkim porukama navijačkih skupina došli su u pravi trenutak, kao naručeni, točno pet godina nakon svastike na Poljudu.

– I mi Srbi u Hrvatskoj, i Hrvatska sve teže dišemo, poput onog Afroamerikanca zbog kojeg je ustala cijela Amerika i pridružio joj se dobar dio svijeta, pa i mi iz Zagreba prije nekoliko dana, kaže Pupovac, dodajući: Morat ćemo ustati protiv ovakvih poruka!

Do jednog od srpskih ustanaka došlo je baš u vrijeme Američkog građanskog rata, kad su turski vojnici ubili srpskog dječaka na Čukur-česmi, a i nastavak povijesti umnogome im je kronologija pojedinačnih incidenata koji su se rasplamsavali u ratove, jednom su potpalili i cijeli svijet. Doduše, u XXI stoljeću, svega 25 godina nakon kraha agresije pod krinkom ustanka u Hrvatskoj, ratovi se sad vode drugačijim sredstvima, a među popularnijim pojmovima je hibridni rat. “Ustane” li Pupovac, taj “ustanak” sasvim sigurno to neće biti samo srpski, kao što ni “ustanak” u SAD-u nije samo crnački.

U takvom ratu hrvatske navijačke (pod)skupine posve očito su nečiji korisni idioti. Kao što zapravo ne želite susresti klonove Georgea Floyda u mračnoj ulici u američkom predgrađu, tako ništa više ne želite da vašu djecu u nekom hrvatskom haustoru ili portunu dočekaju takve spodobe sprženih mozgova. Postaviti se kao zaštitinik takvih huligana znači spremati klopku vlastitoj djeci.

Jer, onaj koji koji je u stanju zaprijetiti “tuđoj” djeci, sutra će zaprijetiti i “našoj” djeci. To je takav mentalni sklop, koji traži najgoru uvredu trenutnom protivniku, tko god on bio. U Čavoglavskoj ulici na periferiji Zagreba pored ljuljački za djecu komunalci su brzo prebojali sramotni grafit “Srpsko obiteljsko stablo” s obješenim Srbima. No, trebali su potrošiti još koju kantu boje i prebrisati “Mamiću, Cigane”, “Ubi tovara” i “Noću sanjam mrtve tovare”.

Jer, baš s takvim grafitima zapravo je sve počelo, a ovakvih pak gadljivih šarotina o Srbima nije bilo niti na vrhuncu rata koji je Hrvatska vodila braneći se od srpskog agresora. Posve suprotno od aktivističkog narativa, prvo su došli po tovare i purgere, pa su zatim zaprijetili Luki Modriću i Janici Kostelić te podigli ruku na Zdravka Mamića. A sad se čeka se samo još jedan “pravi” incident pa da sve eksplodira. Onaj kome je sve to bilo normalno i koji tada nije digao pravednički glas protiv, nema na njega moralno pravo ni danas.