Ivan Hrstić: Uši mi je zaparala Pupovčeva formulacija u kojoj pokolj u Škabrnji umjesto zločinom naziva ‘činom’
S Plenkovićem mijesim pogaču srpsko-hrvatskog pomirenja! Suština je objašnjenja SDSS-ovog zaokreta koji nam je nakon kninske proslave ponudio Milorad Pupovac. Naravno, veli, neće biti dovoljni njih dvojica niti će to moći u jednom danu!, piše Ivan Hrstić u kolumni za Večernji list.
Pitanje koje se nameće, a na koje ne nudi uvjerljiv odgovor je – a što smo to onda svi mi i što je to Pupovac radio posljednjih 25 godina? Možda bismo isto pitanje postavili i prije jednog desetljeća, no svejedno, moram pitati, gotovo pa slovkajući: Pa-zašto-baš-sad? Ili: Pa-zašto-pobogu-TEK-sad? Što uopće to “pomirenje” znači nakon četvrt stoljeća? Osim što je jasno da se time netko želi staviti u ulogu povijesnog pomiritelja? Je li to priznanje da smo zapravo još uvijek u nekoj vrsti rata? Tko je dakle, priječio Miloradu Pupovcu proteklih 25 godina da se javno pokloni žrtvama zločina, kao i svim kolateralnim žrtvama nedaća rata i poraća, mrtvima i živima, gdje god oni bili? Tko je branio Andreju Plenkoviću, ne čekajući Pupovca niti bilo koga drugog, da se bilo koje od protekle najmanje četiri godine pokloni na bilo kojem od stratišta na kojima su ubijeni nedužni koje nije bila kadra zaštititi hrvatska država, jednako kao ni spremna kazniti počinitelje, s kojim god oni nacionalnim ili političkim predznakom bili? Tko je to isto zabranjivao bilo kojem njegovom prethodniku u Banskim dvorima u prohujalim desetljećima? Zašto bi to na bilo koji način ovislio o razvoju hrvatsko-srbijanskih odnosa?
Odgovora ima nekoliko, neki su možda cinični, neki možda i na prvi pogled kontradiktorni, no to ne znači da su manje istiniti. Za početak, mogli bismo pokušati pristati povjerovati da savjest odgovornim ljudima jednostavno ne da mira.
– To je moj zavičaj, dugo nosim potrebu da podijelim svoja osjećanja empatije sa rođacima, bliskima, koji su izgubili u tom činu svoje najbliže – odgovorio mi je Pupovac na pitanje hoćemo li nakon što Plenković ode u Varivode i njega možda vidjeti u Škabrnji. Naravno, ostavljam mogućnost da je Milorad na neki nejavni način u tišini to već obavio sa sebi bliskima, no, pitanje je zašto on tako “dugo nosi tu potrebu” da ta svoja osjećanja podijeli sa svijetom? Tko ili što ga je tjeralo da ta svoja osjećanja tako dosljedno zatomljuje? Ili je doista uvjeren da njegov osobni čin ima takvu težinu (čitaj: vrijednost) na povijesnoj tezulji da ne može proći bez odgovarajućeg kontrautega (čitaj: protuusluge) sa samog vrha hrvatske vlasti?
Uši mi je posebno zaparala njegova formulacija u kojoj pokolj u Škabrnji umjesto zločinom naziva “činom”. Kasnije je još jednom izbjegao zločin nazvati pravim imenom, govoreći o “stradanju” Škabrnjana. No, pripišimo našu reakciju vrućini i pristrpimo se do studeni uz nadu da prave izravne riječi Pupovac čuva za komemoraciju na dan zločina u Škabrnji. Jer nikakve nedomiješene i nedopečene poluizjave Škabrnjani neće prihvatiti, dapače, izazvat će suprotan efekt. Naravno, nije Pupovčevo da se ispričava u ime zločinaca, ali ako ozbiljno misli to što najavljuje, njegovo jest da ih nedvojbeno imenuje. Tek tad će pokazati gradi li povijest ili je sve samo još jedna prijesna predstava, odnosno je ili autentičan autohtoni političar ili samo prečanska lutka na beogradskom koncu.
(…)
Premijeri dolaze i odlaze, a stalan jedino Pupovac jest, pogotovu nakon ustavnih promjena koje su baš njemu ili nasljednicima koje on sam sebi odredi, zacementirali (ne)formalnu titulu reprezentatora interesa Srba u Hrvata, osigurali politički status i milijune iz proračuna. Pupovac je sasvim sigurno shvatio da s Plenkovićem ima zadnju šansu, da je ova današnja politička sitacija, koliko god loša, najbolje što će se ponuditi u jednom mnogo duljem razdoblju, te da nakon toga, ako je ne iskoristi, može biti samo gore. Plenković je pak tek nedavno u potpunosti ovladao HDZ-om i tek sad ima čistu situaciju napraviti što god misli da je ispravno.
(…)
No, pitanje ostaje: S dvije šake brašna, prstohvatom kvasca i naprstkom soli, može li biti nove pogače, ili ćemo mijesiti ono što je već davno ispečeno, a mjestimice i prepečeno? Ta koliko puta do sada su već hrvatske i srpske elite, vladike, patrijarsi, ministri, gradonačelnici na vršcima svojih prstiju vrtjeli i lomili božićnu česnicu? Što je sada drugačije, osim što Plenkoviću visi 76-a ruka, taj čarobni kvasac ovogodišnjeg “pomirenja”? Hoće li i ovoj pogači biti novčić i kome će biti namješten?
(…)
Pupovac unaprijed odbacuje uvjerenja onih u Hrvatskoj koji misle da “pogača pomirenja” može biti ispečena bez Srbije. Očito, računa na to da će ruke do laktova u tijestu imati i sam Vučić. A Vučićevoj Srbiji to famozno “pomirenje” zapravo je daleko potrebnije nego Plenkovićevoj Hrvatskoj. Pupovac ga ovom svojom “emancipacijom” zapravo oslobađa dužnosti da pred srbijanskom javnošću nastavlja ratnu retoriku i daje mu čvrst alibi da prestane drviti o ustaškoj Hrvatskoj. Jednako kao što je to napravila Kolinda Grabar Kitarović početkom 2018., Plenković ispunjava očekivanja međunarodnih faktora te ovim dogovorom otvara vrata “novom, europskom Vučiću” da osvježenog i umivenog lika stvarno zakuca na vrata EU.
Pupovac znakovito ističe da koliko god se činilo suprotno, on zna(!) da u Srbiji postoje snage koje žele to pomirenje. Unatoč općoj antihrvatskoj retorici na mostu u Sremskoj Rači, taj tračak dobre volje da se naslutiti barem u nastupu patrijarha Irineja, koji naglašava da ga u posljednje vrijeme “raduju neki pravdoljubivi glasovi” s vrha Katoličke crkve u Hrvatskoj. Dan kasnije nadbiskup Barišić vižljasto izbjegava rukovanje s Plenkovićem, ali iz Knina poziva Srbe na povratak. Mješovito povjerenstvo koje je nametnuo papa Frane sasvim sigurno ostavlja nekog traga, pa makar to bila “samo” pristojnija komunikacija. Može li se tijekom “miješenja pogače” nadati da će vrh SPC-a otkinuti komadić uzavrelog tijesta i uspjeti ispeći kruščić neke pomirljive formulacije kojom neće baš amenovati, ali se neće niti usprotiviti kanonizaciji kardinala Stepinca? Takva kulminacija više se ne čini apsolutno nemoguća, zaključuje Ivan Hrstić u kolumni za Večernji list.
Kolumnu u cijelosti pročitajte na Večernjem listu.
** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stavove redakcije Portala Dnevnih Novosti
