I. Miklenić: Žrtve uvijek pobjeđuju
Jugokomunističke interpretacije
Otvorenje galerije pod imenom »Fra Bernardin Sokol« i postavljanje njegova poprsja u utorak 17. rujna na otoku Badiji izazvalo je pojedine medije te su prenijeli optužbe povjesničara poznatoga po ideološkim i pristranim stajalištima. Jutarnji list od subote 21. rujna tako donosi članak pod naslovom »Kako je spomenik podijelio Korčulu« u kojem više puta ponavlja optužbu o tobožnjoj Sokolovoj izdaji sedmorice partizana. Kao što je to trajna praksa, povijesna činjenica o partizanskom umorstvu svećenika franjevca Sokola i njezina jugokomunistička interpretacija iskorištena je za novo blaćenje žrtve, ali i u dnevnopolitičke svrhe za obračun s Predsjednicom Republike.
Da je riječ o podmetanju, laži, odnosno tendencioznom interpretiranju prošlosti očitovao je Andrija Bilokapić, provincijal Franjevačke provincije sv. Jeronima, kojoj je pripadao veliki hrvatski glazbenik fra Bernardin Sokol, u priopćenju objavljenom u Zadru u subotu 21. rujna, u kojem doslovno navodi: »Predosjećajući svoju smrt, i fra Bernardin je samo nekoliko dana prije smrti u svom ‘oproštajnom pismu’ zapisao istinu da nije izdao partizane. Otvoreno je napisao da nije volio partizane zbog njihovih zlodjela, te da ‘partizani znaju ko ih je izdao, jedan njihov…’. To je pismo, čuvano u arhivu Ozne u Zagrebu, tek nedavno izišlo na svjetlo dana.« Franjevački provincijal u tom priopćenju također navodi: »Rodbini i ideološkim sljedbenicima komunističkog zlosilja, čiji su očevi ubili mnoštvo nedužnih ljudi, pa i fra Bernardina, očito to smeta (misli se otkrivanje poprsja i davanje Sokolova imena galeriji na Badiji, op. a.). Takvi, uz pomoć starih lažnih optužbi, nevinog čovjeka opet žele ubiti. Čini se da im je malo bilo ubiti bolesnog fratra (koji je preživio moždani udar), pa žele ubiti i uspomenu na njega.«
Jedan od primjera ubijanja uspomena na žrtve komunističkih zločina svakako je opće medijsko i političko prešućivanje »Vapaja za humani pokop ljudi bačenih u jame« što ga je 14. rujna na spomenu hrvatskih mučenika na Udbini na kraju mise iznio umirovljeni biskup gospićko-senjski Mile Bogović. U tom vapaju biskup je uz ostalo rekao: »Naraštaj koji sada živi u slobodnoj hrvatskoj državi, baš zato što živi u slobodi, ima obvezu da svim tim mrtvima (misli se na sve pokopane po masovnim grobnicama diljem Hrvatske, Slovenije i drugdje, op. a.) javno prizna ljudsko dostojanstvo i pokopa ih kao ljude. Tu svoju ljudsku i kršćansku obvezu do danas nismo ispunili. A još je žalosnije da se pitanje pokopa svih tih žrtava više uopće ne spominje ni u Hrvatskom saboru ni u vladi i njihovim tijelima.«
Premda se, kako je i rekao biskup Bogović u tom vapaju, nešto radi na iskapanju, a primjer je činjenica da su ovih dana nađeni posmrtni ostatci nepoznatih osoba iz razdoblja nakon li. svjetskoga rata prilikom iskapanja masovne grobnice u Zagrebu uz potok Kustošak, činjenica je da hrvatska državna politika, bez obzira na politički predznak grupacije na vlasti, ne želi ekshumaciju svih žrtava iz masovnih grobnica i njihov dostojanstven i human pokop.
Mnogo puta iz crkvenih redova na raznim razinama vrlo jasno je očitovano da mrtvi ljudi, bez obzira na njihove za života političke, ideološke i druge pripadnosti, pa i bez obzira na njihove eventualne velike zablude, nikada ne gube svoje ljudsko dostojanstvo jer ne može se izbrisati da su oni stvoreni na sliku Božju. Uzalud ljudi koji ne žele svakomu čovjeku priznati njegovo dostojanstvo koje mu je dao sam Bog Stvoritelj sude, osuđuju, prešućuju ili čak nameću njihovo prešućivanje držeći ih neotkopane u masovnim grobnicama ili jamama, naivno misle da će ih tako definitivno ubiti i ukloniti iz ljudske zajednice. Po Božjoj zamisli jednom rođeni čovjek više nikad ne umire, ako i umre u zemaljskom životu, zajamčen mu je život u Božjoj vječnosti.
Na mjestu je stoga zauzimanje biskupa Bogovića da se na Udbini uredi svehrvatski grob i da se u njega pokopaju svi posmrtni ostatci svih osoba koje nije moguće identificirati te da im se tako ponovno prizna od Boga dano neopozivo ljudsko dostojanstvo. Protiv takve humane i civilizacijske geste, tj. protiv ekshumiranja posmrtnih ostataka iz masovnih grobnica mogu biti samo najzadrtiji neljudi, najzadrtiji ideolozi i najzadrtiji političari. Ako u Hrvatskoj to ekshumiranje ne smiju provesti najviši nositelji državnih vlasti, onda se ta neizmjerna zadrtost odnosi na stvarne skrivene naredbodavce u današnjoj Hrvatskoj, a nositelji vlasti dužni su to javno priznati.
Da je kojim slučajem i opstala bivša savezna država, nakon što je javnost upoznata da u Hrvatskoj, Sloveniji i drugdje postoji najmanje 1700 masovnih grobnica i jama u koje su bačeni katkad živi, a češće ubijeni ljudi, ne bi si mogla dopustiti takvo antihumano i anticivilizacijsko ponašanje te bi pristupila iskapanju. Dug je to ne samo prema žrtvama kojima je uskraćen i častan pokop i grob i prema njihovim obiteljima, nego i prema kategoriji čovječnosti i prema čovječanstvu u kojem svakoj jedinki pripada jednako dostojanstvo i jednaka ljudska prava. Čovjek, premda može ubiti, ipak ne može uništiti drugoga čovjeka, a žrtve uvijek pobjeđuju!
Ivan Miklenić,
Glas Koncila/hkv
