Izrael raspoređuje svoje podmornice u istočnom Sredozemlju: Nose li nuklearno oružje?
Novinar Doron Kadosh, povezan s Izraelskom vojskom, izvještava za Army Radio (također poznat kao Galei Tzahal ili Galatz) o raspoređivanju njihovih podmornica na Bliskom istoku. Odluka Izraela navodno je diktirana rastućim napetostima s Iranom i prisutnošću sve nemirnijeg palestinskog Hezbollaha u Libanonu.
Kadosh tvrdi da su podmornice raspoređene na borbenim položajima duž obale Sredozemnog mora na Bliskom istoku kao odgovor na eskalaciju prijetnji iz Irana i Hezbollaha. Defence Blog naglašava da je njihovo raspoređivanje na Bliskom istoku “jasan signal predanosti ove zemlje održavanju snažnog stava odvraćanja”.
Izraelska mornarica trenutno upravlja s pet modernih podmornica klase Dolphin I/II. Sve je dizajnirala i izradila njemačka tvrtka Howaldtswerke-Deutsche Werft (HDW). Radovi su također u tijeku na još jednoj podmornici klase Dolphin II. Izrael je nabavio prva tri broda klase Dolphin I 1999.-2000. Prema podacima službe Nuclear Threat Initiative (NTI), dvije podmornice je Izraelu donirala Njemačka, a troškove treće jedinice podijelile su države. Još dvije podmornice naručena su 2006. godine. Riječ je o jedinicama klase Dolphin II.
Nuclear Threat Initiative (NTI) skreće pozornost na činjenicu da se još uvijek špekulira o vrsti oružja na izraelskim podmornicama. Sugeriraju kako su podmornice modificirane kako bi bile sposobne nositi projektile naoružane nuklearnim bojevim glavama, dajući tako državi mogućnost da izvrši takozvani drugi udar ili udar odmazde ukoliko budu uništene kopnene nuklearne lokacije. Njemačka vlada je odbila komentirati modifikaciju podmornica klase Dolphin isporučenih Izraelu i mogućnost njihovog naoružanja projektilima s nuklearnim bojevim glavama.
Provedene modifikacije uključuju torpedne cijevi prikladne za lansiranje krstarećih projektila dugog dometa (1500-2400 km) sposobnih za nuklearne bojeve glave. Izrael navodno posjeduje nuklearnu bojevu glavu od 200 kg, koja sadrži 6 kg plutonija i koja se može montirati na krstareće rakete. Projektili su navodno probno lansirani u Indijskom oceanu u blizini Šri Lanke u lipnju 2000., a navodno su pogodili svoju metu na udaljenosti od 1500 km. Američka mornarica je dvije godine kasnije potvrdila da je bila svjesna ovih testova.
Neki vjeruju da je testirani projektil verzija krstarećeg projektila Popeye od izraelske tvrtke Rafael, dok drugi misle da je riječ o verziji projektila Gabriel 4LR (također izraelskog). Međutim, drugi tvrde da takav domet podrazumijeva potpuno novi tip projektila.
Tijekom druge polovice 1990-ih, Izrael je zatražio od Sjedinjenih Država da mu prodaju 50 krstarećih projektila Tomahawk za kopneni napad kako bi poboljšao svoje sposobnosti dubokog udara. Washington je odbio zahtjev Izraela u ožujku 1998. jer bi, tada su objasnili, takva prodaja prekršila smjernice Režima kontrole raketne tehnologije, koji zabranjuju prodaju projektila dometa većeg od 300 km. Ubrzo nakon odbijanja, jedan izraelski vojni dužnosnik izjavio je za Defence News: “Povijest nas je naučila da ne možemo beskonačno čekati da Washington zadovolji naše vojne zahtjeve. Ako nam se ovaj sustav oružja uskrati, nećemo imati drugog izbora nego aktivirati vlastitu vojnu industriju”.
Izrael gotovo sigurno posjeduje nuklearno oružje. Procjene izraelskih zaliha nuklearnih bojevih glava su šarolike i kreću se između 80 i 400. Vjeruje se da zemlja posjeduje sposobnost lansiranja ovog oružja kroz nekoliko metoda: uključujući zrakoplove, krstareće rakete koje se lansiraju s podmornica, i preko Jericho serije Jericho 1,2 i 3) balističkih raketa srednjeg do interkontinentalnog dometa.
Izrael je vjerojatno prvo nuklearno oružje napravio krajem 1966. ili početkom 1967.; što bi je tada učinilo šestom zemljom u svijetu koja ih je razvila. Međutim, Izrael održava politiku namjerne dvosmislenosti, nikada službeno ne poričući niti priznajući da posjeduje nuklearno oružje, umjesto toga godinama ponavlja da “Izrael neće biti prva zemlja koja će upotrijebiti nuklearno oružje na Bliskom istoku”, što je, u suštini, školski primjer onoga što se naziva teorijom “nuklearnim odvraćanjem”, gdje je uloga nuklearnog oružja samo da obeshrabri druge da prvi napadnu. Izrael je također odbio potpisati Ugovor o neširenju nuklearnog oružja (NPT), unatoč međunarodnom pritisku da to učini, rekavši da bi to bilo u suprotnosti s interesima njegove nacionalne sigurnosti.
