"Ja bih išao gore"...dječak s Raba
‘Ja bih išao gore’ – bila je posljednja želja koju je mali Roko izrazio majci prije nego će zauvijek sklopiti očiMajka ga je upitala zašto bi išao “gore” i ima li koga ondje, a on je rekao da ih ima puno, da ih poznaje, ali im ne zna imena. I da im je lijepo
*U katoličkom časopisu za djecu "Mali koncil – Mak", objavljeno je dirljivo svjedočanstvo o malom Roku Vidakoviću s otoka Krka, koji je pred svoju smrt imao samo jednu želju – otići Gospodinu. Tekst svjedočanstva prenosimo s dopuštenjem.
Na samom početku korizme, baš na prijestupni 29. veljače, među anđele je "odlepršao” naš makovac Roko Vidaković, jedanaest i pol godišnji dječak iz Punta na Krku, koji je redovito pomagao "Teti Veroniki” oko rubrike "Znam sam”, a vrlo često i našoj Klari u osmišljavanju njezinih stripova. Uz "Mak”, volio je čitati sve o životinjama i imao serije njihovih figura, a bio je i nenadmašan igrač "Rumikuba”.
Bolovao je gotovo pune četiri godine, sve vrijeme noseći svoju tešku bolest tiho i bez prigovaranja, gotovo s vedrinom. Čak i posljednjih šest mjeseci, koje je proveo gotovo potpuno nepokretan na dječjem odjelu Instituta za tumore u Zagrebu. Tu je, pomalo izgubivši i vid, još više zavolio duhovnu glazbu (osobito "Božju pobjedu”), koju je slušao držeći pod rukama plišane lutke dragih životinja, ali i Isusa i Marije.
Neobična želja
Ni dva tjedna prije konačnog rastanka, jednom je majku – koja je s njim živjela u bolničkoj sobi – iznenadio rekavši: "Ja bih išao gore!” Mama je pomislila kako želi da ga pomakne na krevetu, poviše ili na stranu, što je strpljivo činila stoput dnevno, no toga puta nije to želio. I dalje je govorio: "Gore, hoću gore”…, upirući čelom i očima uvis. Majka ga je upitala zašto bi išao "gore” i ima li koga ondje, a on je rekao da ih ima puno, da ih poznaje, ali im ne zna imena. I da im je lijepo.
Još jednom je načeo tu temu, već jedva govoreći, pitajući mamu hoće li ga ona "pustiti da ide gore”… I onda, nekoliko dana poslije toga, tiho je "otišao gore”. Baš u trenutku kad su u bolničkoj sobi bili i njegovi roditelji, brat i sestra, baka… Baš kao da mu je Bog dao milost odabrati trenutak odlaska, u kojem će ga najdraži ispratiti "gore”, gdje već zna da će mu biti lijepo, još i bolje nego ovdje "dolje”…
Sigurno upravo zato, svi koji su ostali u tuzi zbog Rokova odlaska i svi koji su molili za njegovo ozdravljenje, ostali su neobično umireni i utješeni. Znajući da sad, "od gore”, u dobrom društvu i Božjoj blizini, on moli za sve njih. A sigurno će, već nekako, poslati i koju dobru ideju Klari…
