JEDNA OD NAJINTRIGANTNIJIH RATNIH EPIZODA – Zašto hrvatske snage 1995. nisu ušle u Banja Luku? Hrvatska bi u tom slučaju izgubila Vukovar
Na HTV-u smo gledali četvrtu epizodu dokumentarnog serijala „Diplomatska oluja“. U njoj je ponovno raščlanjivano što se događalo 1995., nakon što su hrvatske snage nakon „Oluje“ krenule u završne operacije u BiH, „Maestral“ i „Južni potez“, i kad su došle nadomak Banja Luke, manje od 30 kilometara, i kad su ondje zaustavljene. To se pitanje do danas postavlja na mnogim stranama, zašto hrvatske snage nisu tada ušle u Banju Luku koja je bila nebranjena, Srbi su bili u rasulu, kaosu, i danas ne bi na hrvatskim, granicama imali Republiku Srpsku. Štoviše, tadašnji američki veleposlanik u Hrvatskoj Peter Galbraith kasnije je u više navrata, pa tako i u spomenutoj seriji, naveo da nije siguran je li to bila dobra odluka, da se hrvatske snage zaustave. On je to tada izravno tražio od Franje Tuđmana, a s njime je bio i Richard Holbrooke. Svakako , jedna od najintrigantnijih ratnih epizoda!
No kao i sve povijesne događaje, tako i ovaj treba staviti u povijesni kontekst, u tadašnje vrijeme. U serijalu je jasno na kraju zaključeno da je hrvatskom vodstvu u prvom redu bilo rješavanje mirne reintegracije istočne Hrvatske koja je tada bila neslužbeno dio Srbije. Trebalo je vratiti hrvatski teritorij pod hrvatski državni suverenitet, a Tuđman je bio protiv bilo kakve vojne opcije osvajanja tog dijela Hrvatske. A mirna reintegracija bila je usko povezana s događajima u BiH. Kad su Amerikanci rezolutno zatražili od Tuđmana da stane pred Banjom Lukom, Tuđman je shvatio da prvo treba riješiti istočnu Hrvatsku i da se ne smiju izgubiti Amerikanci kao ključan saveznik, a u BiH tko zna što će poslije biti, bitno da završi rat. U serijalu je iznesen podatak da bi hrvatsko osvajanje Banja Luke i tog dijela BiH s većinskim srpskim pučanstvom dovelo do masovnog zbjega Srba, njih 300 do 350 tisuća, pa čak i do 400 tisuća, koji bi velikim dijelom izbjegli u Srbiju i nju dodatno destabilizirali, ali bio i nekoliko desetaka tisuća njih sigurno završilo i u okupiranoj istočnoj Slavoniji, što bi u pitanje dovelo mirnu reintegraciju.
To potvrđuje u višekratnim analizama i dr. sc. Ante Nazor: „Hrvatsko vodstvo moralo je razmišljati ne samo o konfrontaciji s međunarodnom zajednicom nego i o tome što bi se dogodilo u slučaju uspješno izvedene operacije, ako bi se srpske izbjeglice naselile u okupiranoj istočnoj Slavoniji. Sasvim je izvjesno da bi u takvim okolnostima pitanje reintegracije Podunavlja bilo dovedeno u pitanje. Nakon Oluje su pojačane pripreme Vojske Jugoslavije za obranu okupiranog Podunavlja. Vojska Jugoslavije pojačala je potporu 11. istočnoslavonskom korpusu Srpske vojske Krajine, vođe pobunjenih Srba i dužnosnici u Srbiji poručivali su da Vojska Jugoslavije neće dopustiti poraz srpskih snaga na tom području. Slijedio je operativni razvoj snaga, mobilizacija u Jugoslaviji, a 12. novosadski korpus i Korpus specijalnih snaga razmješteni su u području koje graniči s Hrvatskom. Danas znamo da materijalno stanje te vojske nije bilo sjajno, ali topničko-raketnim udarom na hrvatske gradove u Slavoniji Vojska Jugoslavije mogla je nanijeti ogromne štete i ljudske gubitke.“
Štoviše, hrvatsko nastavljanje osvajanja u BiH i ulazak u Banju Luku ne samo da bi doveo Hrvatsku u konflikt s međunarodnom zajednicom, poglavito s Amerikancima, nego bi došlo do toga da bi hrvatske snage bile proglašene okupatorskim u BiH, a onda bi i hrvatske pozicije u mirovnim pregovorima bile znatno oslabljene. S druge strane, da su hrvatske snage nastavile, i da se stotinjak tisuća izbjeglih Srba naselilo u okupiranoj istočnoj Hrvatskoj, njih bi sigurno štitio NATO. U tom slučaju, mi danas zasigurno Vukovar ne bi imali u sastavu Hrvatske niti bi se u istočnu Hrvatsku vratili prognani Hrvati. Jer je istočna Hrvatska dotad već bila posve uklopljena u Srbiju na sve načine, od financijskog do energetskog sektora. Sve se odvijalo kao da je to dio Srbije. S hrvatskim osvajanjem Banja Luke dogodilo bi se da okupirana istočna Slavonija i službeno postane sastavni dio Srbije, i da to bude priznato od međunarodne zajednice! Hrvatsko vodstvo to nije moglo dozvoliti ni pod koju cijenu!
Tuđmanova zapovijed da hrvatske snage stanu pred Banjom Lukom dovela je do toga da su nam Amerikanci ostali partneri do danas i da su nas nagradili! Kako? Time što su obećali da će na čelu UN-ove mirovne misije za istočnu Slavoniju dovesti svojeg čovjeka, Amerikanca. Bio je to Jacques Paul Klein, američki general, diplomat, obavještajac i povjesničar, koji je jako dobro znao što radi, i za hrvatsku stranu odradio je izvrstan posao! No i za srpsku, jer mirnom reintegracijom srpsko stanovništvo nije izbjeglo. Hrvati su se vratili, sačuvani su životi. Na žalost, BiH kuha, i kuha sve više. Iz današnje perspektive, Slobodana Miloševića je tada trebalo do kraja poraziti. Ali lako je biti general nakon bitke.
