JNA joj odvela supruga: 'Kćeri su mi rekle da će se tata vratiti iz Vukovara. A ja sam plakala...'

Marija Levak s 29 godina postala je i majka i otac kćerima od 11 i 5,5 godina. Suprug joj je nestao u Vukovaru 1991. Još ga nije pronašla. 

Svojim kćerima, koje su tad imale 11 i 5,5 godina, nikad nisam rekla da se njihov tata neće vratiti kući. Govorila sam im da ne znaju gdje je i da tragaju za njim. Uvijek sam išla istinom. Mlađa nije bila toliko svjesna što to znači, a starija me tješila riječima: 'Mama, vidjet ćeš, naš će se tata vratiti', prisjetila se Marija Levak (55) iz Lunjkovca kraj Ludbrega dok smo razgovarali 2019. godine. Rukom je prekrivala usne i zatvarala oči, nastojeći suspregnuti bol i jecaje za svojim Marijanom, o kojemu ništa ne zna već više od 27 godina. Nestao je 13. studenoga 1991. godine. Zadnji put vidjeli su ga u Borovu naselju.

POGLEDAJTE VIDEO

U skladnom su braku bili punih 11 godina, tek koji mjesec dijelio ih je od 12. godine braka. Imali su dvije krasne kćeri, stalne i sigurne poslove u Ludbregu, obilje ljubavi i sklada.

- Došao je kući i rekao mi da se prijavio u policiju. Pitala sam ga zašto se prijavio kad ima stalan posao, dvoje djece i 35 godina. Odgovorio mi je protupitanjem: Kako bi bilo da svi tako razmišljaju? Zaključio je da netko mora i uvjeravao me da ga neće slati izvan Varaždina. To je bila konačna odluka i prihvatila sam je - tiho je nizala Marija, dok su joj se oči punile suzama.

Obrisala ih je pa nastavila:

- Za Vukovar je otišao 11. rujna 1991. godine. Trebao je otići na 14 dana i nakon toga se vratiti. Na odlasku me pozdravio i rekao da se vidimo za dva tjedna. Ma sve je bilo kao da odlazi na posao. Iz Vukovara se javljao sve dok se moglo javiti. U prvo vrijeme zvao je tijekom dana i djeci sam davala slušalicu da ga čuju i s njim popričaju. Kasnije se javljao prije ponoći i tad ih nisam ih željela buditi. Zadnji put glas sam mu čula u utorak, prije Svih svetih. Pitao me kako smo djeca i ja, rekao da je dobro i da ne vjerujem svemu što čujem. Imala sam osjećaj da me želi smiriti. Ponavljao je da pazim na djecu i da ih nikad ne zaboravim. To je bio naš zadnji razgovor - pripovijeda Marija.

Hrvatski policajac Marijan u Vukovar je otišao 11. rujna 1991.

Pažljivo je pratila što se događa, strepila i nadala se. Kad je Vukovar pao, podnijeli su potražnicu kod Crvenog križa. Vjerovala je da će Crveni križ najbrže doći do informacije o njezinu suprugu.

- Po onom što sam saznala od njegovih suboraca, navodno je krenuo u proboj i jedan ga je stariji mještanin proveo preko minskih polja. Taj se čovjek vratio živ, a Marijanu se gubi svaki trag. Ostala sam sama s dvoje djece. Bilo je strašno. Prvih sedam dana nakon velike razmjene u prosincu jako sam plakala. Gušili su me zidovi, mislila sam da će se sve to srušiti na mene. A onda sam, gotovo preko noći, osvijestila da što će, ako izgubim razum i posrnem, biti s mojom djecom. Obrisala sam suze, prestala plakati i obećala sebi da ćemo ići dan po dan, sat po sat. Stisnula sam srce i krenula dalje. Zbog djece - očiju punih suza prisjećala se Marija.

Priznala nam je da ni sama nije bila svjesna da je preuzela i ulogu oca. Imala je tek nepunih 29 godina. A supruga je tražila svuda. Čak je od Međunarodnog crvenog križa čula da su ga zarobili.

- Početkom 1992. godine na kućnu mi je adresu došao dopis Međunarodnog crvenog križa u kojem piše da je Marijan Levak, sin Franje, zarobljen 18. studenoga 1991. godine i da se nalazi u jednom od radnih logora Vupika. I na tome je stalo. Otišla sam u Hrvatski crveni križ i tamo su mi potvrdili da su od JNA dobili informaciju da je Marijan zarobljen. Evo, nema ga još ni danas. Kad se sjetim prvog odlaska u Vukovar nakon mirne integracije, taj grad je izgledao strašno. Kad vidite razrušene kuće iz kojih raste živica, razrovane ulice, rupe od granata... U tom sam se trenutku zapitala: 'Bože, ako su to napravili cigli i kamenju, što su onda radili ljudima' - nizala je Marija.

Marija i Marijan trebali su proslaviti 12. godišnjicu braka

Da ga nađe, kaže, puno bi joj značilo. Ali da ga pronađu mrtvog, morala bi biti 1000 posto sigurna da je to on.

- Imam osjećaj da su moje kćeri silom prilika preskočile pubertet. Kako uz njih nije bilo tate, oduvijek su bile zrelije za svoje godine. Bile su one vesele i razigrane, ali u vrijeme odrastanja puno ozbiljnije od njihovih vršnjaka. Iskreno mislim da sam svoje obećanje suprugu izvršila u potpunosti. Nisam zaboravila djecu. I više od toga - priznala nam je Marija.

Iako su prošla silna desetljeća, u ormaru čuva još nekoliko suprugovih košulja. No ono najbitnije, pregršt lijepih uspomena čuva u srcu i sjećanju. Dane provodi odlazeći na posao, a opušta se uređujući vrt i okućnicu te igrom s troje unučadi.

- Mi iz varaždinske udruge dogovorili smo se da će naša udruga postojati dok ne nađemo i zadnjeg nestalog. Svake godine odlazimo na hodočašća. Nažalost, naša udruga još postoji - zaključila je Marija.