Još jedna moja priča iz Hrvatske

Živim u državi gdje ni rijeke više nisu čiste, gdje ministri zdravstva peru ruke u već opranim milijunima, gdje su natječaji javne nabave s prvim zrakama sunca već namješteni; zna se tko će dostavljati, zna se tko će brojiti. Džepovi se tako godinama pune, ugovori se potpisuju u sobama iza teških vrata…

A iza onih običnih vrata skromnog doma odzvanja korak majke koja u naručju drži dijete. Mlada je, ali već pogrbljena od tereta života i čekanja, iznemoglih ruku od pisanja i traženja pomoći za svoje bolesno dijete. Čak je na mnogim plakatima, obljubljenim kišom i vjetrom, lice njezinog djeteta, uz broj računa i vapaj za pomoć. Liječenje sad ovisi o dobrom srcu potpunih stranaca jer država za to nema novca.

Da, živim u državi u kojoj se molitve za zdravlje šalju preko plakata i putem SMS poruka, u kojoj samo obični ljudi čuju muk dječjih soba i tihi uzdah majke koja se nada čudu.

Koliko još majki mora moliti pomoć za svoje bolesno dijete? Bojim se da odgovor nikad neće doći ili je već poznat samo ga nitko ne želi izgovoriti.

NAPISAO: Ante Ćurić