Kad domoljublje zaboli – spomenice Domovinskog rata na prodaju

Svetinje se ne mjere novcem: Oglas o prodaji spomenice iz Domovinskog rata rasparao emocije

Domovinski rat nije samo povijest. To su tisuće sudbina, izgubljeni životi, roditelji bez djece, djeca bez očeva, i majke koje još uvijek drhte nad uspomenama. To su spomenice u vitrinama, fotografije u crnim okvirima, zastave na vjetru i križevi na nebrojenim grobovima. Za mnoge – to je svetinja.

Zato je jedan oglas na Facebook stranici “Njuškaj Split” ovih dana pogodio u samu srž.

Spomenica na prodaju – rana koja peče

Muškarac je objavio kako prodaje spomenicu iz Domovinskog rata. Napisao je kratko:
“Tko ponudi više, njegovo… Molim bez glupih komentara ‘to se ne prodaje’, ‘kako te nije sram’ i sličnih. Ako vas zanima, pitajte, ako ne – produžite dalje.”

Za neke – samo oglas.
Za druge – šok, nevjerica, bol.

Jer ta spomenica za nekoga je podsjetnik na rov pun blata, na izmrzle straže, na brata koji se nikad nije vratio. Na ideale koji su tada bili jači od straha.

“Jado”, “pusti čovjeka” – eksplozija emocija u komentarima

Reakcije su se prelile kao rijeka.

Jedni osuđuju:
“Jado jedan, ovo se ne prodaje!”

Drugi pokušavaju razumjeti:
“Nikad ne znaš u kakvoj je tko krizi. Možda mora.”

Treći sliježu ramenima:
“Ako je njegova, što vas briga. Rat je bio prije 30 godina.”

Ali za mnoge – nije prošlo 30 godina.
Za mnoge rat nikada nije završio. Ostao je u tišini spavaćih soba, u noćima bez sna, u tihoj borbi s prazninom koja ne prolazi.

Što se to dogodilo s našim svetinjama?

Spomenice, medalje, odlikovanja… mnogi ih čuvaju kao da su živi komadi duše. Dodiruju ih kad zatreperi svijeća 18. studenog, kad zazvoni zvono za Oluju, kad se pročitaju imena poginulih.

I zato ovaj oglas nije “samo prodaja predmeta”.
To je pitanje vrijednosti.
Pitanje: koliko danas vrijedi sjećanje? Koliko vrijedi žrtva?

Je li to samo metal u kutiji? Ili simbol nečega što se kupiti ne može?

Tišina na kraju

Do zaključenja ovog teksta, nije poznato je li spomenica prodana.
Ali poznato je nešto drugo:

Da Hrvatska još uvijek ima rane.
Da se sjećanja ne prodaju, ali se ponekad razbiju – od siromaštva, od boli, od zaborava.

I da ima ljudi koji se još uvijek poklone pred tim spomenicama. U tišini. Bez ijedne riječi.