‘Kad me silovao, zamijenili su se, došao je drugi’ ‘Majka mi je rekla – šuti, to je sramota…’

Ni 30 godina nakon Domovinskog rata,  ne zna se koliko je žena prošlo užase silovanja.  Sudski postupci rijetko završe sa zločincem iza rešetaka čak i ako ga se osudi pa žrtve, koje tijekom procesa moraju ponovo proživljavati traumu, ne prijavljuju zločin.

‘Majka bila ta koja rekla – šuti, to je sramota’

“Majka je bila ta koja je rekla – šuti. Sigurno se dogodilo i drugim ženama, to je sramota. Kad sam rekla mužu do kraja, onda je on dobio slom živaca”, rekla je za Novu TV Snježana Maljak.

Njen slučaj tragično ilustrira zašto mnoge žene radije šute.

‘Kao bivšem policajcu, hrvatski sindikat mu davao plaću’

Prije pet godina,  istaknula je kako je  auđenje zločincima trajalo 12 godina, a u trenutku izricanja presude niti jednog od njih nije bilo pred sudom.

“Zločinci su u bijegu, prvooptuženi je pobjegao odmah prije početka samog suđenja, država mu je otkupila kuću, dala mu mogućnost bijega. Drugooptuženi je ostao do kraja, ali je pobjegao s izricanja presude. Ono što mene boli je što mu je kao bivšem policajcu, hrvatskom policajcu, sindikat policije davao plaću svih tih 12 godina. Suspendiran je, ali je pod suspenzijom primao 3900 kuna plaću i sindikat policije mu je plaćao odvjetnika, dok sam ja kao žrtva bila sama i nezaštićena u potpunosti”, govorila je Snježana Maljak.

‘Došli su, pijani, s bombama’

I zločinaci koji su silovali Đurđicu Pankas izbjegli su pravdu.

“Jedan je u Londonu, jedan je preko u Srbiji”, rekla je Đurđica koja je ispričala i horor koji je proživjela.

„To je bilo tu jednu noć, dvojica pijanih budala, drogiranih došla s oružjem, s bombama da jedna ide s jednim u jednu sobu, druga da ostane s drugim, Ja sam pitala jel’ moram, počela sam plakati. Kad me silovao, zamijenili su se, došao je drugi”, opisuje.

Osim nesposobnosti države i neočinkovitosti pravosuđa, žrtve šute i zbog PTSP-a, kao i duboko usađenog srama.

‘Ucjenjivali su me da će mi ubiti mamu, streljati ljude iz sela’

Ucjenjivali su da će mi mamu ubit preda mnom, da će mi supruga ubiti, bila sam ucjenjivana da će 58 ljudi iz mog sela streljati”, govori Željka Vuletić, žrtva ratnog zločina silovanja.

“Gnušala sam se sama sebe što sam tako neke svari doživila koje jednostavno ne mogu… ne mogu nikad izreći naglas.”.

Ipak, mnoge su smogle snage  progovoriti kako bi ohrabrile druge žene da potraže pomoć.

Status žrtve zatražila tek 281 žena

U manjim mjestima oko Vukovara da, žive ljudi koji su počinitelji”, rekla je Marija Slišković, predsjednica udruge Žene u Domovinskom ratu. Status žrtve do sad je zatražila 281 osoba, 77 zahtjeva ocijenjeno je negativnim, a Ministarstvo branitelja tvrdi da sve iskaze prosljeđuje DORH-u.

“Kod nas je izostalo traženje, zapravo i nije iskazana volja da Hrvatska dokumentira dimenzije stradanja”, kaže Slišković. Problem je i što se trauma, zbog ispreplitanja više zakona, mora iznova dokazivati.

‘Još moram dokazivati da sam silovana’

Snježana kaže: “Još uvijek moram dokazivati da sam silovana bez obzira što imam rješenje i status žrtve seksualnog zločina.”

“I sad neke žene dobiju 80 posto, neke dobiju 100 posto, neke dobiju na godinu dana, neke dobiju trajno. Što to Hrvatska se igra sa žrtvama svojima? Kako se smije igrati?”, rekla je Slišković.

‘Oprostila sam onome ko je to napravio, oprostila sam sebi’

Okrenute jedna drugoj, u udruzi koja im je osigurala potrebnu terapiju, ove žene ipak su uspjele nemoguće. Željka kaže: “Uz Božju milost sve sam to prevazišla, znači, oprostila sam ko mi je to napravio, oprostila sam svima, oprostila sam sebi.”

Druge žrtve svoju tajnu još uvijek čuvaju. Prema izvješću DORH-a, zbog ratnog zločina silovanja na širem vukovarskom području, osuđeno je tek 17 osoba.