Kad se Domovinski rat svede na „problem“

„Mi smo mala zemlja, imali smo problem prije 30 godina…“, rekao je, uspoređujući hrvatsko ratno iskustvo s današnjom Ukrajinom.

I tu stajem. Ne zbog Ukrajine – njima kapa dolje, njihova patnja je stvarna i golema – nego zbog nas. Zbog riječi koje su izgovorene olako, s distance, u klimatiziranoj dvorani, daleko od zemlje koja je gorjela.

Problem?

Pa, moj Plenkoviću, zašto onda nisi, kao tisuće ljudi tvojih godina, uzeo pušku u ruke i rješavao taj „problem“? Ljudi mojih godina – a ti si tek koji mjesec mlađi od mene – i puno drugih, nisu filozofirali po forumima. Uzeli su ono što su imali, često lovačku pušku, i stali na prvu crtu. Ne rješavati problem, nego braniti svoj Dom.

O kakvom ti to problemu govoriš?

Ovdje nije bilo nikakvog „problema“. Bio je to organizirani, brutalni napad.

Četničke paravojne formacije, pobunjeni Srbi iz Hrvatske uz logistiku i zapovjednu strukturu iz Srbije, granatirali su gradove i sela, klali civile, mučili ljude, ubijali djecu i htjeli nas ugurati u projekt „Velike Srbije“.

Je li Škabrnja bila problem?

Je li Vukovar bio problem?

Masovne grobnice, Ovčara, logori, silovanja, spaljena sela – je li to bio taj „problem“ o kojem danas govoriš u Davosu?

Kad god se ovakve izjave pojave, treba ih iznova i iznova razbijati činjenicama: mi nismo nikoga napali. Mi smo napadnuti. Vodili smo obrambeni Domovinski rat. U njemu je poginulo oko 15 tisuća ljudi – branitelja i civila. Više od šest tisuća civila. Četiristo dvoje djece. Tisuće ranjenih. Deseci nestalih mališana.

Ti su ljudi dali živote da bi ti danas mogao govoriti na svjetskim pozornicama. I baš zato je duboko pogrešno, tužno i nepošteno Domovinski rat svoditi na riječ – problem.

Da, Plenković je kasnije pojasnio da je Ukrajini danas teže zbog razmjera i trajanja agresije. Ali pojasniti ne znači ispraviti. Jer kad se gleda srazmjerno broju stanovnika, Hrvatska je prošla razorno. Po milijunu stanovnika imali smo višestruko više poginule djece i ukupnih žrtava nego Ukrajina danas. A krenuli smo gotovo goloruki – razoružani, izdani, ostavljeni.

I zato, nemojte nam umanjivati žrtvu da biste se nekome svidjeli. Ne treba se nikome ulizivati preko kostiju mrtvih.

A onda dolazimo do licemjerja koje najviše bode oči.

Zamislite da je netko iz oporbe, ili iz civilnog društva, Domovinski rat nazvao „problemom koji se dogodio prije trideset godina“. Koliko bi šatora niknulo? Koliko bi plinskih boca zazvečalo po Zagrebu? Koliko bi se urlalo o svetinjama i izdaji?

Ali kad to kaže gazda – onaj koji dijeli mrvice sa stola, pokoji kotao graha, neku funkciju, neku poziciju – onda nastane muk. Junaci utihnu. Glave se zabiju u zemlju. Jer, jebiga, kakav je da je, ipak je gazda. Nije ga pametno dirati. Treba pričekati da padne, pa će ga se cipelariti naknadno. Kao i sve prije njega.

A onda će se opet zaklinjati da nisu znali. Da nisu čuli. Da bi reagirali – da su znali.

Znali su. Svi znaju. Samo se ne stiže na sve strane. Malo nas je – pola milijuna i kusur – a „perjanice“ braniteljskih prosvjeda su se, izgleda, dobro pozicionirale i uredno naplatile svoje domoljublje.

Domovinski rat nije bio problem.

Bio je borba za goli opstanak.

I to se ne relativizira. Nikad!

** Stavovi i mišljenja iznesena u kolumnama i komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta Uredništva Portala Dnevnih Novosti već isključivo mišljenje i stavove njihovih autora**