Kako smo ubili Slavoniju?

"Kao i svake subote zazvonilo je zvono na vratima stana. Nije inkasator koji ubire TV pretplatu (bio je jučer), nisu ni Jehovini svjedoci (još ne postoje u mom šoru, doći će tek za par godina). Tko je kao lud u ovo "nedoba" navalio na zvono i ne popušta? Ostavljam joystick od Commodorea i svjesno gubim level na „Rick dangerousu“, samo kako bih otvorio vrata da zvono ne probudi cijelu zgradu.

Ispred vrata stoji snaša. Širok osmijeh preko cijele glave. Puna onih suknja i podsuknja, na glavi nekakva smotana bijela krpa kao balon napunjen vode, u rukama ceker iz kojega vire dvije zbunjene kokoške i u drugoj ruci ceker prepun domaćih jaja.

„Hvaljen Isus, kako ste, je li mama kod kuće?“ Pita me već poznato lice naše domaće snaše koja nas svake subote obilazi u skoro isto vrijeme i otvaranjem krila vrata upućujem ju na trag jutarnje kave koji dolazi iz mamine kuhinje.

Majka ju izljubi kao da ju nije vidjela pet godina a ne tjedan dana i pomažići joj skinuti taj balon od krpe s glave snaša sjeda na drvenu stolicu, stavlja cekere na pod, kokoške se sakriju u dno cekera i približi se stolu kako bih popila tu tradicionalnu kavu sa majkom i načela već poznate teme...krenuvši od recepata i ostalih ženskih tračeva.

Maknem se do sobe da vidim je li mi se resetirala igra ( naravno da je ) i vraćam kazetu na početni broj kako bih izvršio ponovno učitavanje te nikad slomljene igre.

Čekam taj trenutak kada završi kava...zatim dođem u kuhinju uživati u tradiciji sela kada se snaša ustane, izvadi iz vrećice emajlirani plavi lončić s bijelim tufnama i krene odmotavati onu napuhanu krpu iz koje cijelu kuhinju ispuni miris svježeg sira i kajmaka. Zagrabi u nju lončićem i započme mami po već ustaljenim dozama pretakati kajmak pa zatim sir. Nakon toga na red dolaze domaća jaja. Takvu zdravo žutu boju danas niti u Photoshopu ne možeš izvući.

I tako tjednima i godinama, sve dok nam nije u susjedstvu svanula "tamo preko ceste" prva komadina betona sa reklamom koju su nazvali supermarket.

Kako je snaša dolazila, sve češće i češće smo joj se zahvaljivali i popila bi samo kavu, a u selo bi se vraćala punih cekera i sa onom vrećom na glavi. Nismo više trebali kajmak, sir, jaja, pile...jer smo sve već pokupovali „tamo preko ceste“ u supermarketu, a vrlo brzo prestala je i dolaziti na kavu. Otišla je iz našeg života, a nismo bili niti svjesni da smo ju ustvari potjerali mi sami.

Da. Nije nam više bila bitna niti potrebna ta korpa koju zbog nas s kolodvora nosi na glavi, ti puni cekeri koji joj razvuku ruke do poda, mirisi svježine našeg sela, prestao nas je na nju podsjećat i miris jutarnje subotnje kave. U stvari i miris jutarnje kave smo potjerali. Pili smo ju u kafićima trgovačkog centra. Sve smo dobili „tamo preko ceste“. Postalo nam je bitno samo da prođemo što jeftinije i to pod svaku cijenu.

Jaja su jeftinija „tamo preko ceste“. Imaju akcije stalno „tamo preko ceste", mlijeko je jeftinije od vode „tamo preko ceste“, ne moraš čekati subotu za sir i kajmak koje dobiješ i nedjeljom u deset navečer „tamo preko ceste“, a piletina iako malo vuče kao da je od plastike, prolazi u nedjeljnom ručku ako ju vješto prikrijemo sa mlincima i brdom vegete. Pomislišmo. Ova snaša nam je totalno nepotrebna. Sve imamo „tamo preko ceste“, dobivamo šta želimo, brže, jeftinije, a samim tim i bolje. Dvadeset godina nismo znali da su nam bolja jaja iz Rumunjske, piletina iz Poljske, Sirevi iz Litve, pa čak i svinje iz Kopenhagena.

I tako nam nekakve životne tradicije nestanu kao rukom odnešene, okrenuli smo svoje prioritete, nije nam bilo bitno šta piše na tim jajima, sirevima, piletini koju nam „đabe“ prodaju “tamo preko ceste“. Bitno nam je bilo samo da je nešto 2,99, 4,99, pa neka je sve i od kartona i plastike. Kao drogirani zombiji jedva čekamo 47 kila kataloga srijedom da pokupujemo sve gore navedeno i samo punimo kolica kao ralicom.

I tako iz dana u dan, tjedna u tjedan, godine u godinu. Navečer kada krene dnevnik i kada krenu priče kako Slavonija nestaje, kako selo izumire, kako nema niti jaja, sira, pilića i svinja, započnemo s pričom kako nam nije jasno kako može umrijeti jedna Slavonija koja može hraniti pola Europe i pljujući na ekran ljutito urlamo da su naše marionetske vlasti pod pritiscima velikih "bijelo svjetskih sila" i ne sila i proždrvljivim kapitalnim uvozom uništili Slavoniju. Prodali su naaaas. Urlamo po kući izbezumljeno.

A tek kada rakija se popije, pa kada tamburica zasvira i prorade emocije. E onda se lupa šakom od stol, razbijaju čaše. Uništili su nam Slavoniju banda bijelosvjetska. Zbunjeno gledajući u prazan svinjac i kokošinjac, zanemarujući punu škrinju jaja, piletine, mesa, sira i mlijeka koju smo eto „đabe“ kupili “tamo preko ceste“.

I ona dođe afera koju smo vidjeli u televizoru. U tom istom dnevniku kada dođemo kući od „tamo preko ceste“. Salmonela, otrovi, pesticidi, sumnjiva piletina, puretina, ribe, jaja, mlijeko, sirevi, kajmaci, namazi, deterdženti, patlidžani, lukovi i krastavci. Ma jednom irječju SVE.

Nekvalitetna jaja i piletina iz Poljske nam se smiju iz našeg zamrizivaća. Poriluk pun pesticida, zamrznuto meso osamdesetih iz Nedođije, rajčice iste veličine (kao da su nacrtani u 3D studio max-u), paprike kao da su izljevane u kalupu i kao da nikada blata nisu vidjele. Zablejimo se i zamislimo se.. Pa pobogu oni nas truju.

Imamo prazne svinjce i kokošinjce, prazna dvorišta. A sve zbog toga jer smo pokleknuli nekakvim „europskim“ normama, standardima i umjesto da mi budemo ti koji će izvoziti naše domaće, mi otvorimo vrata i to dva krila i zadovoljno se gušimo u otrovima onih koji nisu dali na svoje snaše.

Ah da.. a gdje je snaša s početka naše priče ?

Ljuti na svijet jer je ponizio Slavoniju zovemo našu snašu. Kao i onu subotu s početka priče, vedar glas na telefonu se javi, sretna iako je prošlo puno godina pita nas za zdravlje i za familiju. U krizi drhtavim glasom ju pitamo ima li jaja, sira, kajmaka, pilića, ma svega kao i prije, jer eto ne bismo htjeli jesti otrove koje nam prodaju oni „tamo preko ceste“.

Sažaljevajuči nas iako smo ju potjerali od sebe nam govori kako nema jaja, sira, kajmaka niti piletine. Nema ništa za nas ne zbog toga što nas ne voli ili ne želi nam prodati, već zbog toga jer smo ju svi potjerali.

Nije joj trebalo više toliko kokoški, pilića, svinja, koza ili krava. Ma nije joj trebala više niti tolika njena pravi slavonski domaći vrt. Ostavila je tek toliko da ima za sebe i svoje, jer eto mi smo zavoljeli ići „tamo preko ceste“ pa je sve što je za nas vrijedno pravila morala skoro pobacati.

- "Čekaj brate malo. Pa što smo joj mi sad krivi", kaže mi moj susjed dok sam mu sve prepričavao i usput mu pomagao utovariti u auto svinjsku polovicu koju je kupio na akciji u supermarketu jedno prohladno kišno nedjeljno predvečerje.

- "A posebno me ljuti taj rad nedjeljom. Kada će ga više zabraniti", reče moj susjed, uz psovku pljune ljutito i brzo u pod, sjedne u Golfa i odjuri s pokislog parkinga. Kada je odlazio s parkinga pogledao sam u deklaraciju koju je kiša odlijepila sa svinjčeta i bacila na pod. Sagnem se, odljepim ju sa mokrog asfalta i pročitam. Zemlja porijekla Brazil...

- "Eto. I oni nas hoće uništiti! Banda korumpirana izrabljivačka". Pomislih ljutito u tom trenutku u samome sebi, spremim deklaraciju u novčanik da me podsjeti sutra, jer brate stvarno je dobra cijena, a i što bi rek'o naš narod. Šteta da propadne."