Kakva je razlika između rakije u Vukovaru ’91. i rakije u Srbu ’20.?

Velikosrpski i mentalnokomunistički „zombiji“ Pupovac, Mesić i Habulin uz pjesmu razdraganog antifašističkog pjevačkog zbora i ove su godine u Srbu uz rakijicu slavili morbidne četničke zločine nad Hrvaticama i Hrvatima pod krinkom antifašističkog ustanka.

Još uvijek nam u ušima odzvanja četnička „himna“ otpjevana 18.11.1991. godine kada je razularena banda rakijaša ulicama Vukovara pobjednički urlala „Slobo, Slobo, donesi salate, bit će mesa klat ćemo Hrvate“! Ima li kakve razlike između tog Vukovarskog četničkog slavlja, koje je također svojevremeno proglašeno antifašističkim i slavlja njihovih sljedbenika 2020. u Srbu? Analogija je više nego neumoljiva, a bubnjevi iz Srba 1941. samo su dali ritam četničkom klanju u Vukovaru, što je nesumnjivo postao obrazac kao odgovor na pitanje, što činiti s Hrvatima ako se ikada drznu imati svoju Državu. Treba ih zatuć’, poklat’, nabit’ na ražanj i pobacat’ u 1000 znanih i neznanih jama!

Potpuno identično, u Srbu i okolici svi Hrvati su za četničku hordu bili ustaše kao što su i branitelji Vukovara svi odreda bili ništa drugo nego notorni ustaše koji moraju nestati s lica zemlje da bi mogla živjeti velika Srbija ili Jugoslavija u kojoj bi svi Srbi kao nebeski narod mogli živjeti i gospodariti u jednoj državi. I dok suvremeni „ Zurrofi“, lovci na ustaške glave mile po Hrvatskoj tražeći ustaške koljače u simbolici HOS-ovog pozdrava „Za dom spremni“ mučeći se da nađu barem jednog koji javno veliča NDH i Antu Pavelića kako bi ga osudili na vješanje, dok sami crtaju grafite i proizvode svastike kao bi dokazali da je Hrvatska sljednica naci-fašističke ideologije i dok im to nikako ne uspijeva poći za rukom nego sve ostaje na mantrama, mitomaniji i Pupovčevim biltenima, istovremeno uz prešutnu blagoglagoljivost vlasti Republike Hrvatske četnički i antifašistički zombiji slave empirijski dokazani povijesni pokolj nad Hrvatima u Srbu, a da stvar bude još apsurdnija to bez ikakvog pardona prenose svi mainstream mediji stvarajući na taj način podlogu za neke nove razdore.

Ne bi li za mentalnu higijenu hrvatskog društva, kao prvi korak ka otrježnjenju bilo normalno da se takvi i slični povijesni falsifikati maknu od očiju javnosti ako već ne postoji politička volja da se zabrani veličanje zločina, ili da se one koji veličaju pokolje sankcionira barem prekršajno kako se to čini s onima koji se drznu obući HOS-ovu majicu s originalnim braniteljskim insignijama?

Dok Austrijske vlasti skidaju do gola Blajburške hodočasnike i zatvaraju ih u kazamate zbog verbalnog delikta i zabranjuju povijesno hodočašće Hrvata, u isto vrijeme na hrvatskoj javnoj sceni se plješće zombijima iz Srba koji uz rakijicu slave pokolj hrvatskog življa, a poklani su samo zato što su bili hrvatske nacionalnosti, a da nikome ne padne na pamet da bi takvo slavlje moglo bilo koga uznemiriti, uvrijediti, uplašiti i izazvati žestoku kontra reakciju? Umjesto pravne države koja bi trebala biti jednaka prema svim društvenim anomalijama ideološkog ili svjetonazorskog predznaka stvarajući proklamiranu sigurnost, proizvodi se rakijaška nesigurnost usred koje se s pravom trebamo pitati je li ta rakijica zapravo transmisija da se nakon Srba i Vukovara po treći put ponovi četničko-antifašistički ustanak protiv slobodne Hrvatske, kada zato dođe najpovoljniji trenutak? Imamo li mi pravo strahovati i biti uznemireni pred tim notornim činjenicama?

Dok na naslovnicama mainstream medija vrišti pitanje hoće li Pupovac ili Milošević nazočiti proslavi ovogodišnje Oluje, kao da je to najvažnije i sudbonosno pitanje za Republiku Hrvatsku, Pupovčeva sintagma o „ustavnom patriotizmu“ kojom se obrušio na saborske zastupnike Vidović-Krišto i Zekanovića postala je na neki način predmet visokoumnih filozofskih rasprava kojima nam se želi odgovoriti na pitanje što je Milorad zapravo želio kazati? Bez previše filozofiranja stvari su zapravo prozaične i politikantski mizerne, a Pupovac je za one koji znaju čitati pročitana demagoška knjiga.

Nevjerojatnom lakoćom sebe proglašava „ustavnim patriotom“, valjda najvećim u Republici Hrvatskoj, zato što kao Srbin poštuje Ustav Republike Hrvatske, nasuprot onim Hrvaticama i Hrvatima koji svojom „svetom domoljubnom čizmom“ taj isti Ustav gaze. A istina je sljedeća! Nije nikakvo čudo i potpuno je legitimno da Pupovac poštuje Ustav koji njemu, srpskoj nacionalnoj manjini i svim manjinama u Republici Hrvatskoj daje enormna prava neviđena u bilo kojem Ustavu Svijeta. Potpuno je normalno da kao „ustavni patriot“ slavi onaj Ustav koji ga je doveo u dominantnu poziciju odlučivati o vladajućoj poziciji u Republici Hrvatskoj.

I ne samo da odlučuje o konstituiranju vladajuće većine, već svakog narednog dana, sutra, za mjesec dana, za godinu dana ili za četiri godine odlučuje o opstanku te većine na vlasti i odlučuje tko će poslije nje ponovo vladati!

Ako mi živimo u demokratskom svijetu, a umišljamo si da živimo, nije li onda potpuno legitimno da se pojedini zastupnici s desnog političkog spektra usude „svetom domoljubnom čizmom“ „gaziti“ taj Ustav s jednostavnom željom da se ukinu dominantna prava manjine nad većinom kako bi svi državljani Republike Hrvatske u domovini i iseljeništvu imali jednaka prava birati i biti birani?

Kakav je to „ustavni patriotizam“ koji nam tumači da je Ustav Republike Hrvatske dogmatsko „sveto pismo“ napisano za sve vijeke vjekova amen i da je s toga nepromjenjiv? Tek kada bi se u Ustavu Republike Hrvatske na legitiman način promijenile činjenice zbog kojih se Pupovac prodaje kao „ustavni patriot“, vidjeli bi koliki bi on „patriot“ bio u novonastalim okolnostima u kojima manjina ne bi odlučivala o vladajućoj većini.

Svoj „ustavni patriotizam“ i lojalnost zakonima, rezolucijama i deklaracijama Republike Hrvatske Pupovac je dokazao neki dan na N1 TV kada je po ne znam koji put širio mantre o „građanskom ratu na ovim prostorima“ i nekakvom „sukobu“ o kojemu se još uvijek ne zna istina. Naravno, kada bi se doznala Pupovčeva istina i kada bi ta istina postala dominantna, ne bi više bilo ni Knina ni Vukovara, ni Oluje ni Domovinskog rata, a vjerojatno ni Hrvatske.

Sve dok sveti Domovinski rat bude slavljen kao obrambeni rat protiv velikosrpske imperijalističke politike ili spominjan kao ustavni temelj nastanka moderne države Hrvatske, bit će potpuno nevažna fizička nazočnost predstavnika srpske manjine u Kninu ili Vukovaru, jer će oni dušom i tijelom biti u Gradini ili Bačkoj Palanci u društvu s kreatorima velikosrpske politike. Kada bi Milorad Pupovac imao dobre namjere, kada bi stvarno bio patriot u svojoj domovini Hrvatskoj ponoseći se srpskim rodom, onda bi se sjetio što je kazao njegov sunarodnjak Predrag- Peđa Mišić, Vukovarski branitelj.
„ Ja sam Srbin, ali moja domovina je Hrvatska i ne tražim nikakva prava koja bi bila veća od prava bilo kojega Hrvata“!

Slike iz Srba govore više od tisuću riječi! Slike iz Srba prave temeljnu razliku između Milorada i Peđe, uglednog predstavnika srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj. Slike iz Srba su svjedočanstvo da nema nikakve razlike između četničke rakije u Srbu i one četničke rakije u Vukovaru. Ista je to rakija uz koju se slavi četnički pokolj nad nevinim Hrvatima, ista je to poruka o Slobinoj salati i hrvatskom „mesu“ na ražnju!

Kazimir Mikašek-Kazo