Kamenčić, lozinka i nož: Noć kad sam zarobila četnika

✍️ Svjedočanstvo Jelene Jelkice Kanižaj

Ja sam Jelena Jelkica Kanižaj, Zagorka po podrijetlu. Rođena sam u Velikoj Horvatskoj, u Zagorju, jer su mama i tata tada živjeli u Zagrebu, ali su bili u nekoj svađi pa me mama otišla roditi u Zagorje. Dvije sestre rođene su u Zagrebu, živjele su u Trnju.

Kao beba sam donesena natrag u Zagreb, gdje sam odrasla, završila osnovnu i srednju školu te se upisala na fakultet, na komparativnu književnost. Godine 1971., za vrijeme Hrvatskog proljeća, morala sam se ispisati s fakulteta jer su moji prijatelji, s Ivanom Zvonimirom Čičkom na čelu, završili u zatvorima. Bila sam u Hrvatskom proljeću, ali sam morala paziti na sebe jer sam tada bila pred udajom i nisam željela ići u zatvor.

Zatim sam završila studij na bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, budući da tada još nije postojao laički institut, pa sam stekla prvi stupanj za predavanje vjeronauka. Nisam radila u struci, zaposlila sam se u Crvenom križu na Trešnjevci, gdje sam inače bila i volonterka. Tamo sam radila i imala svoju obitelj dok mi suprug nije umro. Radila sam u Crvenom križu do 1991., do početka Domovinskog rata.

Javila sam se dragovoljno u Gardijsku Hrvatsku. Prvi događaj i teren bio je najprije u Lasinju na rijeci Kupi. Tamo je bilo prestrašno, trajalo je nekoliko dana, ali pronašla sam sa svojim suborcima mnogo oružja i sanitetskog materijala. Sve mi je kao u magli i snu. U mjesnoj zajednici “Joža Vlahović” jako su me poštovali jer sam mnogo toga donijela zajedno s dvije prijateljice.

Ispred Općine Trešnjevka bilo je zborno mjesto i 18. listopada krenuli smo za Osijek na ratište. Jedan vod iz Zagreba došao je u Osijek, na Višnjevac; tvornica Mara bila je pretvorena u vojarnu. Tamo je bila ponuđena obuka za Treću brigadu. Javili su se neki studenti, među njima i ja, te još jedna djevojka po imenu Žana, koja je, na žalost, poginula.

Dvije smo žene i pet muškaraca položili obuku i potpisali ugovore u Trećoj aktivnoj brigadi. Treća aktivna brigada već je bila formirana, iako Hrvatska država još nije bila priznata. Bili smo označeni kao teroristi u tadašnjoj Jugoslaviji, premda smo imali uniforme i oružje i branili svoje.

U Nemetinskom voćnjaku, u Nemetinu, ranjena sam u nogu dok sam spašavala svoje ljude; bila sam razvodnik straže. Trebali smo ići do ceste Zatonske–Antunovac, gdje su rovovi i teren bili puni blata. Ljudi su morali leći u blato da ne poginu. Nisu nas gađali granatama, hvala Bogu, ali ja sam ipak zadobila ranu u nozi i nisam se odmah javila u bolnicu. Sama sam sanirala ranu, koja se u međuvremenu zarazila, pa sam završila u Vinogradskoj bolnici u Zagrebu.

Nakon bolovanja izostala sam samo dva tjedna; imala sam prijatelje u Zagrebu koji su se jako bojali za mene. Kasnije sam završila u Vinogradskoj bolnici i iz nje sam tražila prekomandu za Zadar, na prvu liniju.

Kada sam stigla u Zadar, u 112. brigadi me čudno promatrali i nisam bila lijepo primljena, iako sam bila aktivni član Treće brigade. Naljutila sam se i otišla u studentski dom kod osobe koja je raspoređivala ljude; on me uputio zapovjedniku Andru Šegviću, koji je tada vodio gradski bataljun, budući da još nije bilo formirane 159. brigade.

Ja sam započela na prvoj liniji na Čubrijanu sa svojim “Poskocima” kao dio gradskog bataljuna, što je upisano i u mojoj vojnoj knjižici. Kasnije smo prešli u 159. brigadu.

Na prvoj liniji zamijenila sam jednog bolničara koji je “prolupao”. Tamo je bila mlada doktorica Snježana Marinović; dobro smo se slagale jer sam bila iskusna bolničarka, a ona liječnica. Nisu me odmah prihvatili vojnici i “Poskoci” su sumnjali da sam došla špijunirati iz Zagreba po mom govoru.

Prvi sam put položila ispit organizacijom pospremanja suđa i distribucijom hrane — nisam dopustila da se tanjuri brišu novinskim papirom i da se hrana dijeli prljavim rukama. Organizirala sam pranje posuđa i dijeljenje hrane tek kad su tanjuri bili čisti.

Tih prvih dana bila sam fascinirana borbenom spremnošću ljudi na prvoj liniji: svi su, u jednoj sekundi, bili spremni ići u akciju. Bila sam na zadarskom Čubrijanu, koji je bio prva linija obrane Zadra.

Kad je 15. siječnja 1992. proglašena međunarodno priznata Hrvatska država, uslijedilo je neko vrijeme primirje. Ispred moje zemunice bio je bestrzajni top. Jedan branitelj, koji je znao rad s topom, podučavao nas je kako se računa parabola, kako se barata topom i ispaljuje granata.

Kad su zapovjednici otišli u Zadar, ostala sam sama s običnim vojnicima. Iz Crnog su po nama pucali rasprskavajućim mecima i nismo znali što učiniti. Željela sam ispaliti granatu da prekinem napad, makar je bilo primirje, jer su nas neprestano gađali i mogli smo svi izginuti. Pozvala sam jednog Bojana iz Bokanjca, koji je znao bolje od mene, te smo dopuzali i ispalili dvije granate prema napadačima.

Pucanje po nama nije prestalo odmah, ali zapovjedništvo je doletjelo i pitalo tko je prekršio primirje. Svi su dečki rekli da je zapovjedila Jelena Kanižaj. Očekivala sam odgovornost, ali objasnila sam istinu i nitko mi nije tražio odgovornost.

Ponosna sam što nitko nije poginuo, osobito ponosna na Bojana, koji je preživio i imao potomstvo — vidjela sam ga nakon 34 godine i presretna sam što je živ.

Nakon toga sam išla sa svojim “Poskocima” u Dubrovnik na jednu smjenu. Ono što sam vidjela u Dubrovniku bilo je teško i šokantno. Spavali smo u vrećama na terasi jer nismo imali smještaj. Kasnije smo išli na Čuke, na Popovo polje, gdje su nas četnici neprestano gađali.

Tamo sam upoznala Janka Bobetka, zapovjednika, koji mi je dodijelio čin narednika saniteta; nisam imala ukaz u Narodnim novinama, ali sam obnašala tu funkciju. Radila sam sve: pružala pomoć, bila spremna na sve, i bila sretna kada nije bilo ranjenih.

Nakon Dubrovnika bila sam u bazi Meš, gdje sam doživjela jak emocionalni šok zbog broja poginulih hrvatskih branitelja i crnih vreća; iako smo spašavali živote, mnogima se više nije moglo pomoći.

Kratko sam bila u toj bazi i vratila sam se u kolovozu 1992. u Zadar, na svoje poznate položaje — Dračevec, Ploče i Čubrijan. Tu sam pustila korijenje. I ostala.

 BILA SAM VOJNIK:

Bila sam vojnik.

Skidam crnilo i sve njegove kopije.

Šminkati se želim.

Bojom svitlom, bojom bilom, bojom sritnom.

Imam pozivnicu iz daleka za zvjezdani bal.

Iznad mora taksi čeka.

 Svečanu odoru ću obući.

Navući kapu i stav.

Nove prišiti činove, stari u zaborav su pali.

Baš me briga za ljubav i mladost što su prohujale pokraj nas.

Otvorene duše gore, u špaliru čekaju mene.

Hrabri junaci, kuke, čuke.

I do zuba naoružane, ponosom i ljepotom.

Hrabre vojnikinje, domovini vjerne.

 Žene, kraljica Jelena otvorit će bal Hrvatsko nebeske radosti.

 Katarina Zrinska sa nama će plesati.