Kočevski Rog pokazuje da Slovenija ima problem kao Hrvatska – lažna pomirba prije 30 godina kriva za podijeljenu naciju danas

Nedavno otkriće grobova Hrvata ubijenih na Kočevskom Rogu otvorilo je stare rane i nove teme:  Slovenija i Hrvatska su danas nakon lažnog ‘pomirenja’ podijeljene nacije, čak više nego u vrijeme raspada Jugoslavije i agresije JNA na ove dvije države.

Procesi nekažnjavanja i nelustriranja ubojica i komunističkih kadrova, kao i omalovažavanje tisuća ubijenih Slovenaca nakon II. svjetskog rata polariziralo je Sloveniju i njeno društvo na isti način kao i Hrvatsku. Slovenija ima nadu koju Hrvatska nema: demokratskog i snažno antikomunistički orijentiranog premijera Janeza Janšu koji želi promjene po tom pitanju.

Zbog ugroženosti nacije i prijetnji ratom od strane JNA u vrijeme raspada Jugoslavije 1990. godine, u Sloveniji je došlo je do brze i lažne pomirbe krvnika (komunista) i žrtava (antikomunista) po željama ‘reformiranih komunista’. To je imalo posljedicu neprocesuiranje komunističkih zločina za ubojstva tisuća Slovenaca nakon završetka II. svjetskog rata, kao i nelustraciju komunističkih kadrova među kojima je bilo pravih zločinaca.

Nacizam 1945. zamijenio komunizam – Slovenija ima nadu koja se zove Janez Janša

Posljedica je toga da u kulturno-medijsko-političkom životu Slovenije (i Hrvatske) danas dominiraju nelustrirani komunistički kadrovi i osobe iz tog kruga ljudi, koji nameću društvene teme i tijekove prema svojim željama i ‘vladarima iz sjene’, često se služeći pravom paraobavještajnom djelatnosti i podmetanjima, osobito prema Janezu Janši i njegovim simpatizerima.

Tako  Slovenija i Hrvatska ostaju jedine države u EU koje nisu provele lustraciju.

Lažna pomirba koju su ‘gurali’ slovenski reformirani komunisti uzrok je da nitko za zločine nije osuđen, da nitko od totalitarista nije lustriran, da se žrtve nakon 30 godina omalovažavaju pa čak i ismijavaju.

Lažna pomirba je omogućila da svi vitalni dijelovi slovenskog društva, od politike preko medija do privrede, lagano pređu u ruke ljudi iz struktura bivšeg sustava ili njihove potomke i bliske suradnika.

To je ono s čime s Janez Janša ne miri i što gorljivo ukazuje već 30 godina, te tako postaje meta za odstrel istih ‘nevidljivih struktura’ koje dominiraju Slovenijom. Ipak, demokratska i domoljubna Slovenija smogla je građanske snage na izborima izabrati za premijera jednog od najhrabrijih državnika Europe – Janeza Janšu.

U takvom sveopćem ‘antifašističkom’ ludilu koje dominira Slovenijom i Hrvatskom posljednjih 20 godina, nije čudo što od svih bivših komunističkih zemalja EU-a jedino te dvije nisu potpisale Izjavu o 75 godina od kraja II. svjetskog rata, koju su potpisale Bugarska, Češka, Estonija, Mađarska, Latvija, Litva, Poljska, Rumunjska i Slovačka, zajedno s Državnim tajništvom SAD-a o tome da je u tim državama 1945. došlo do zamjene jednog totalitarizma drugim: nacionalsocijalizam 1945. zamijenio je jednako rigidni i totalitarni komunizam.

Podsjetimo, Europski parlament izglasao je prošle 2019. vrlo bitnu rezoluciju “Važnost europskog sjećanja za budućnost Europe (2019/2819(RSP))“, kojom je osudio i izjednačio nacističke i komunističke zločine kao i zločine svih ostalih režima. Niti slovenski niti hrvatski političari se obaziru na tu prevažnu rezoluciju, niti je namjeravaju provoditi u stvarnosti.

Jedini koji na to ukazuje u ove dvije države, a da je bitan politički faktor, je Janez Janša.

U rezoluciji se između ostaloga podsjeća kako su “nacistički i komunistički režimi provodili masovna ubojstva, genocid, deportacije i doveli do nezapamćenih gubitaka života i slobode u 20. stoljeću u dotad neviđenim razmjerima u ljudskoj povijesti”, a također i poziva “sve države članice EU-a da provedu jasno i principijelno preispitivanje zločina i djela agresije koje su počinili totalitarni komunistički režimi i nacistički režim”.

Europski parlament u Rezoluciji također izražava zabrinutost jer “u javnim prostorima nekih država članica (parkovima, trgovima, ulicama itd.) i dalje postoje spomenici kojima se veličaju totalitarni režimi“, čega su prepune i Slovenija i Hrvatska.

Slovenija ima više nade za promjenu nego Hrvatska: novi premijer Janša je vrlo antikomunistički i demokratski orijentirani političar koji je pod stalnom paljbom i nadzorom slovenskih medija i političara iz neokomunističkih i ljevičarskih struktura implementiranih u sve dijelove društva, od kulture, obrazovanja, medija, nevladinih udruga i dr.

Prošlo je 30 godina od ‘pomirenja’ – nacija danas podjeljenija nego ikada!

Prošlo je 30 godina od prve ceremonije pomirenja u Kočevskom Rogu, mjestu masovnog zločina partizanskih snaga nakon završetka II. svjetskog rata. Po mnogima, to je tada pridonijelo većem jedinstvu nacije, što je bilo bitno u vrijeme stvaranja neovisnosti Slovenije. S druge strane, prevladavajuća je ocjena da je danas nacija još više podijeljena, piše radiokrka.si

Prva ceremonija pomirenja održana je u Kočevskom Rogu 8. srpnja 1990. godine, a sudjelovalo je više od 30 000 ljudi (pretpostavka je da su partizani na Kočevskom Rogu ubili oko 30.000 ljudi, više nego su Sovjeti ubili Poljaka u Katynskoj šumi). Svetu misu predvodio je tadašnji ljubljanski nadbiskup mitropolit Alojzij Šuštar, a obratio se i tadašnji predsjednik Predsjedništva Slovenije Milan Kučan, inače bivši šef Komunističke partije Slovenije.  Tom prilikom je na Kočevskom Rogu podignut spomenik žrtvama poslijeratnih pokolja. Kao što je bivši predsjednik Saveza Komunista Slovenije i predsjednik Slovenije Milan Kučan rekao na nedavnom simpoziju Slovensko pomirenje, koji je u povodu obljetnice organizirala Slovenska akademija znanosti i umjetnosti (SAZU), ta je ceremonija pomirenja bila izraz mišljenja da svi mrtvi imaju pravo na grob i javno sjećanje.

Prema Kučanovim riječima, ceremonija u Kočevskom Rogu pomogla je da se uspostavi jedinstvo nacije i da se preuzme rizik koji je to vrijeme nosilo.  Narodu podijeljenom povijesnim događajima teško je suočiti se s izazovom neovisnosti zemlje bez napora za postizanjem pomirenja, smatra Kučan.

Podjela nacije vezana je uz događanja tijekom Drugog svjetskog rata i razdoblja nakon njega, te je veća je danas nego za vrijeme borbe za neovisnost, rekao je predsjednik SAZU Peter Štih na ovom simpoziju. Nakon ovogodišnje spomen-mise u Kočevskom Rogu, predsjednik Republike Borut Pahor i premijer Janez Janša također su istaknuli važnost jedinstva u razdoblju neovisnosti kao korak na putu prema nacionalnom pomirenju.

Danas je negiranje i neprocesuranje partizanskih zločina jedan od glavnih uzroka podijeljenosti nacije.

Žrtve partizanskih boljševika nisu dobile satisfakciju

Slovenci su podijeljeni jer žrtve partizanskih pokolja nisu dobile pravu satisfakciju u presudama zločincima i lustraciji komunističkih kadrova koji su organizirali, podržavali ili skrivali ove masovne zločine.

Situacija je potpuno identična kao u Hrvatskoj.

Ubijeno je desetine tisuća ljudi pod boljševičkim terorom, a kako vrijeme prolazi dolazi i do umanjivanja ili čak opravdavanja partizanskih krvnika, što je vrlo bolno za potomke i rođake ubijenih, kao i kolektivno sjećanje dijela Slovenaca koji su bili protivnici komunizma.

Partizani u Sloveniji su ubijali sve:  zarobljene slovenske domobrane, svećenike, žene, djecu i starce. Dok Hrvati tradicionalno odlaze u Bleiburg koji mu ljevičari silnim naporima žele oteti kao pravo na sjećanje, rođaci i potomci ubijenih Slovenaca  koji su ubijeni nakon što su ih savezničke britanske snage 1945. godine vratile iz austrijske Koruške, tradicionalno dolaze u Kočevski Rog već tri desetljeća. Svrha tradicionalnih sastanaka je moliti za pokojnike, za pomirenje i oproštenje među slovenskim narodom. I to smeta neokomunističke i ljevičarske strukture, baš kao i u Hrvatskoj. Kao i u Hrvatskoj što se tiče Bleiburga, i u Sloveniji militantne ljevičarske skupine kojima to smeta i koje pokušavaju umanjiti ili čak izokrenuti strahote zločina boljševičkih partizana.

Slovenija – najveća klaonica u Europi

Zbornik. Slovenija 1941–1948–1952. Zamolčani grobovi in njihove žrtve (Ljubljana 2000) piše: „U kolonama na putu Bleiburg – Maribor – Ptuj – Varaždin, Bleiburg – Celje – Krapina našlo je smrt, bez ostalih krajeva Slovenije, oko 144.500 Hrvata. Oko tih prometnih pravaca nije bilo jame ni jarka koji ne bi bili ispunjeni truplima Hrvata.” (str. 420)

Navode se i neka grobišta i broj poubijanih hrvatskih vojnika i civila i tvrdi se da je u Sloveniji od 23. svibnja 1945. ubijeno 190.000 Hrvata. Na Križnom putu od Dravograda do hrvatske granice ubijeno je 145.000 Hrvata. U Kočevskom Rogu 41.000, u Zasavskom Hribovju 24.000, u Brežiškom Polju Mostec 6000, u Krakovskom Gozdu u jedanaest grobišta 5000, ubijen je dio hrvatske vlade i djece te opatica, u mjestu Lancovo 1300, u Crnom Grobu ostatak vlade pobijene u Lancovu 200 (str. 421).

Ali to još nije potpun popis, naknadno su otkrivena još neka mjesta masovnih grobnica. U Teznu kraj Maribora prigodom gradnje ceste otkriven je protutenkovski jarak ispunjen leševima. Iskopano je 1179 leševa hrvatskih vojnika, a otkriven je samo kraći dio rova, mnogo dulji ostao je neotkopan (str. 628).

U Žančanima kraj Slovenj Gradeca, bilježi Zbornik na str. 631, u duboko urezan 600 metara dug šumski put za otpremu drva bilo je nabacano i zemljom nasuto 4000–7000, hrvatskih bjegunaca domobrana i mobiliziranih Slovenaca. Egzekuciju su pod zapovjedništvom slovenskih partizana i terenaca izveli (sve hladnim oružjem) 31. vojvođanska divizija i 1. divizija KNOJ-a.

Prema Zborniku u Sloveniji je bilo: neposrednih žrtava komunističkog terora 29.000 (od toga 12.060 ubijenih domobrana – MVAC); posrednih žrtva komunističkog terora 14.800; poginulih partizana 9.100; poginu-lih u njemačkoj vojsci 15.000; ukupan broj žrtava Drugoga svjetskog rata 68.000 (str. 417).

Slovenija je zemlja u kojoj su nakon rata počinjeni najveći komunistički zločini, veći nego u bilo kojoj drugoj državi u Europi. U Istočnoj Njemačkoj, gdje je Crvena armija okrutno terorizirala narod htijući potpuno iseliti stanovništvo, nije bilo toliko masovnih grobišta i tako masovna ubijanja kao u Sloveniji. A ni u bilo kojoj državi koja je došla pod vlast komunista nije bilo takvih masovnih pokolja. Ni u jednoj balkanskoj državi nisu komunisti počinili toliki pokolj kao komunisti u Sloveniji.

Slovenija je bila stratište Europe, u njoj je u svibnju i lipnju 1945. bila najveća klaonica u Europi.

Najtočniji, iako strašan, sud o komunističkim zločinima izrečen je u Zborniku, kada je konstatirano: “Slovenija je država kojoj po broju ubijenih u odnosu na broj stanovnika gotovo nema jednake. Kloaka Europe”. (str. 628).