Koncerti jugoslavenske rekonkviste su – „kultura“, a koncert MPT-a je – „fašizam“!

KONCERTI EKSTAZE I TRIJUMFA VOLJE

Planski, programirano, organizirano, udruženo i koordinirano provođen je projekt niza koncerata Lepe Brene, Momčila Bajagića-Bajage i Aleksandre Prijović – navodno samo kao glazbeni, zabavni, estradni, narodnjački, spontan i slučajan. A stvarno i kao psihološko-propagandno djelovanje s „neokolonijalnim“ političkim, društvenim i supkulturnim ciljem poticanja jugoslavenske rekonkviste; te motivacije, mobilizacije i homogenizacije jugoslavenskih nacionalista i velikosrpskih elemenata. Trebalo je na tim koncertima vidjeti, osjetiti i zapamtiti to ozračje kolektivnog zanosa, empatije, solidarnosti, euforije, egzaltacije,, ekstaze i trijumfa volje Micićevog Barbarogenija! Pa je u tom i takvom kontekstu bilo tu i estetike i poetike za umjetnički senzibilitet,  politički afinitet i pozornost i jedne čuvene filmsku redateljice, ime joj je svima znano – Leni.

A indirektno je to projekt koji ima za cilj i provociranje, potcjenjivanje, ponižavanje, obezvrjeđivanje, obeshrabrivanje i demoraliziranje velikog dijela hrvatskog društva, naroda, branitelja te stradalnika i članova njihovih obitelji u velikosrpskoj i JNA ratnoj agresiji na Hrvatsku 1991.-1995.godine. I to je za većinu mejnstrim medija  i lijevo-crveno-zelenih političkih stranaka i udruga civilnog društva kao i njihovih aktivista u redu; društveno, kulturološki i moralno primjereno, korektno i prihvatljivo!

PROVOKATORI NA ZADATKU KOMPROMITACIJE KONCERTA

No kad je Marko Perković Thompson 5. srpnja 2025.g. u Zagrebu na Hipodromu održao megakoncert, onda je za te iste medije, političke stranke i aktiviste taj glazbeno-estradno-društveni događaj samo i jedino – fašizam, ustašluk, ekstremna desnica, dernek i primitivizam! A zašto? Pa zbog u odnosu na čak 500 tisuća posjetitelja doista minornog broja incidenata, izgreda i izgrednika; od kojih su neki od njih bili provokatori na zadatku da politički kompromitiraju koncert! I iza kojih ideološki, politički, organizacijski, financijski i logistički stoje one iste (para)političke strukture koje su organizirale diverziju nacistčkom svastikom na travnjaku stadiona u Poljudu, „atentat“ koricom limuna na Dolcu, napad na vaterpoliste „Crvene zvezde“ u Splitu, demoliranje kafića „Petko“ u Uzdolju, bezbrojne provokacije grafitima i artefaktima kao što su ZDS, ušato U, ŽAP, „Srbe na Vrbe“, „ustaški“ grb s početnim bijelim poljem i tome slično na javnim površinama i prostorima! 

MINORNI BROJ EKSCESA NE MOŽE OBILJEŽITI CIJELI KONCERT

Pa može li se i smije li se općenito ijedna pojava, fenomen, događaj i tako dalje, valjano metodološki ocijeniti, vrednovati i atribuirati samo po njezinim marginalnim, efemernim, minimalnim i zbog toga statistički gotovo zanemarljivim obilježjima i značajkama ovdje konkretno ekscesima?  Među kojima su i oni ekscesi koji su (ne)djelo provokatora koji su planski upućeni na koncert sa zadatkom i ciljem da ga politički, kulturološki, socijalnopsihološki, antropološki, moralno i estetski kompromitiraju, ozloglase,  stigmatiziraju i diskvalificiraju. Zbog čega je logičan zaključak u konkretnoj situaciji malog broja i spontanih i organiziranih ekscesa pa stoga oni nisu dominantni u cjelokupnoj slici koncerta, da se oni  u stvaranju vrijednosnog suda i opće ocjene koncerta ne mogu i ne smiju generalizirati i biti njegovo glavno obilježje, značajka i atribucija!

AUTOR: Ivor Versić