Kristalna noć bjelopoljskih Hrvata
Hrvatima Bijelog Polja kod Mostara još je itekako u živom sjećanju noć s 29. na 30. lipnja 1993. godine. Te zlokobne noći, sneni Hrvati u fizičkom i političkom smislu, kad su se i najmanje nadali, napadnuti su od dojučerašnjih saveznika, svojih susjeda, muslimana.
Odmah te noći je na prepad ubijeno 11 Hrvata. Preostali su zarobljeni, njih 166 odvedeno je iz svojih kuća u logore: Osnovna škola Potoci, Skenderove kuće – Potoci i IV. Osnovna škola Mostar.
U logoru su zatočene cijele obitelji: Zovke, Kolobare, Azinovići, Sesari, Drinovci, Crnjci, Škobići… stari i djeca.
Osim izgladnjivanja, premlaćivanja, silovanja, u ovim logorima je ubijeno 17 bjelopoljskih Hrvata, piše Župa Potoci.
Dodajmo ovom junačkom potezu, svojevrsnoj zahvali HVO-u koji u ljeto 1992 oslobađa Istočni Mostar i predaje ga Bošnjacima, (nešto što danas Bošnjaci i ne smiju učiti), ujedno i genocid koji će dva mjeseca kasnije u Grabovici. Koja je nekoliko minuta sjevernije od Potoka počiniti “opkoljeni građani Sarajeva”. Kada je gamad s Haaškog suda, talibanskog suda koji se proglasio nenadležnim za zločine Saudijaca u BIH, presuđivala, nitko od njih nije primijetio da je genocid u Grabovici počinila postrojba koja dolazi upravo iz Sarajeva. Zapravo oni nisu ni smjeli presuditi Grabovicu. Jer su već ranije presudili da je Sarajevo bio blokiran grad pune tri godine. To će reći da se Grabovica nije dogodila.
Za vrijeme cijelog ovog sukoba ubijeno je 53 Hrvata, a za vrijeme cijelog Domovinskog rata 107 Hrvata. Osim ljudskih žrtava uništena je župna crkava, samostan časnih sestra, dvije svetinje bjelopoljskih Hrvata i stotine obiteljskih kuća. Da se ovdje ne radi o nikakvoj deblokadi, nego osvajanju-napadu, najbolje govore dokumenti Armije BiH iz toga vremena. U raznim direktivama tako iščitavamo riječi: napad, ubacivanje dijelova vojske u pozadinu ustaša, civilni ciljevi, nanijeti što veće gubitke, doći do što većeg ratnog plijena, primorati ih na što dublje povlačenje u zapadnu Hercegovinu…
Ovaj dan mi Hrvati-katolici obilježavamo sv. Misom za sve poginule, kao i za mir. Naši susjedi obično toga dana imaju vatromet, koncert, a od ove godine čini mi se po prvi put organiziraju Marš sjećanja iz Mostara u Bijelo Polje. Svatko ima svoj pogled na ovo žalosno razdoblje. U svakom slučaju način na koji želimo stvoriti sretnu budućnost ide iz pogrješnog pravca. Zapravo ovi vatrometi i marševi su pravi opijum za naše komšije, a cilj je jasan odvesti ljude raznim marševima i priredbama u iluziju, da ne bi možda počeli misliti svojom glavom jer čovjek koji je obdaren razumom postaje svjestan da živimo u društvu koje osim teške bremenite prošlosti grca u mnogim problemima poput: korupcije, nedostataka radnih mjesta, migracije, iseljavanja, veliki pad stanovništva u cijeloj BiH, droga, kocka… Zato je lakše organizirati razne političke marševe poput ovoga na spomen na 30. lipnja 1993., nego marš za život, nova radna mjesta, marš protiv korumpiranih političara…
Toliko je toga što bi bjelopoljski stanovnici jedni, drugi i treći mogli danas za svoj opstanak,zajedničkim snagama mijenjati: našim političarima iz sva tri tora, lakše je prizivati aveti prošlosti, nego polagati račun za totalnu političku sterilnost i neodgovornost, koja je očita na svakom koraku, u svim sferama društva. Ovi marševi i slična događanja samo su produžetak agonije malog čovjeka ovog podneblja. Nažalost samo ovakvim i sličnim događanjima naši političari imaju sigurnu budućnost. Netko je iz svijeta rekao za bivšu državu Jugoslaviju:
“ Kad bi postojao tako velik šator da se natkrije Jugoslavija, bio bi to bio najveći cirkus na svijetu“.
Te iste riječi možemo primijeniti na ovakvu današnju BiH.
U prilog istine bez koje nema pravde, donosimo par svjedočanstva bjelopoljskih Hrvata iz tog vremena.
don Josip Galić, župnik bjelopoljski
Anica Grgić
Zovem se Anica Grgić, rođ. Crnjac. Rođena sam 1942. godine na Zakrižju, Bijelo Polje. Udala sam se za Marka Grgića iz Potoka. Rodili smo troje djece. U ratu sa Srbima moj je muž Marko kao civil ranjen, nije želio otići iz naše kuće i tu je ranjen od gelera haubičke granate. To njegovo teško ranjavanje upotpunio je ratni sukob s Muslimanima. Prevrat 30. lipnja 1993. godine zatekao nas je u jutarnjim satima u našoj kući. Čini mi se da je to bio ponedjeljak, iz naše kuće odvedeni smo u utorak, odvela su nas četvorica vojnika, dvojica susjeda Omanovića, te Sultan (nadimak) i još jedan Nevesinjac koji je bio nama nepoznat. Obično u zarobljavanju Hrvata bila su po dva domaća Muslimana. Vode nas ulicom kao najveće razbojnike mene, supruga dvoje djece Blaženku(22) i Maria (malodoban), djevera Zvonku i jetrvu Milu. Za nama gledaju susjedi, vire, nitko ništa osim susjede Emke (Muslimanka) koja je dotrčala i zagrlila me plačući i govoreći što će biti od nas. Najprije nas vode u Meke, zatim u 4. osnovnu školu Mostar.
Prava riječ za 4. osnovnu školu je pakao, kad nemaš vode, nema ni života. Tu smo se razboljeli.Nakon petnaestak dana odvode nas u Osnovnu školu Potoci gdje je formiran logor. Jedino čega smo u logoru Osnovna škola Potoci imali u izobilju jest strah i voda. Hranu smo skupljali po polju i po našim kućama. Naša susjeda Sabina Turkić, Muslimanka, više nam je puta iz naše kuće donosila hranu. Poslije, nakon rata, Sabina nam je pričala kroz kakve je neugodnosti i patnje prolazila od svojih sunarodnjaka samo zbog toga što nam je pomagala.
Uz izgladnjivanje, zastrašivanje od strane Zukinih vojnika, odlazaka na izvlačenje ranjenih, radne akcije, za mene boravak u logoru bio je pakao jer sam doživjela kao majka seksualno nasilje nad mojom dvadeset dvogodišnjom kćeri. Odvođena je više puta u večernjim satima i vraćana u jutarnjim satima. Zamislite tu bol, bol i neizvjesnost mene kao majke i bol njezina oca. Premda je tada bilo očito što joj se događa i što joj rade, čovjek se u tom trenutku tješi ne želeći vjerovati, tješiš samu sebe možda ipak nisu. Kada je vrate, ona šuti ne govori ništa, ali vidim u kakvu je stanju vraćaju, pogled je odaje. To naše neprihvaćanje strašne istine silovanja našega djeteta prekinulo je svjedočenje naše kćeri nakon rata, na nedavnom suđenju priznala je da ju je više puta silovao Ibrahim Demirović. Govoreći joj da je njegova robinja i da joj je bolje da je s njim nego da prođe kao druge koje su morale biti s više njih uzastopice. Ja i danas mislim da nije sve rekla.
U logoru Osnovna škola Potoci bilo nas je stotinjak, od toga 14 malodobne djece, jedna trudnica dvadesetak staraca iznad 70 godina: Boško Krezić (1912.), Mara Ćeleba Zovko (1907.), Mara Azinović (1912.), Stanko Azinović (1911.), Mate Krezić (1915.), Ruža Kolobara (1916.), Nikola Mihalj (1923.), Stanko Paponja (1916.), Kata Paponja (1919.), Rozika Kolobara (1925.), Marija Mihalj (1925.) Više od polovice su bili starci i nejač, tko će se svega sjetiti, nabrojila sam one najstarije, bilo je dosta i šezdesetogodišnjaka.
Nakon ovoga jada godinama slušam u medijima kako se plasiraju patnje muslimanskoga naroda,stvarne i izmišljene, a o tebi ostaje šutnja.
Poslije ratnih sukoba radila sam pri UNPROFOR-u u Mostaru. Tu sam itekako imala prigodu naslušati se jednostrane istine iz posljednjega rata. Gotovo svi, zapravo većina prevodioca bile su žene Muslimanke, koje su prevodile ono što su one htjele. Jedne prigode kad sam primijetila da je prevoditeljica Srpkinja pobunila sam se, vidjevši kao Muslimani često obilaze svoja imanja u okolici Mostara, kad ću ja doći na red da vidim svoju kuću jer i ja sam izbjeglica. Moji pretpostavljeni su se iznenadili te su me 1998. godine odveli mojoj kući. Kuća je bila naseljena Muslimanom iz Borojevića-Stolac. Došla sam pred kuću rekavši ja sam žena Marka Grgića koji je vlasnik ove kuće, a novi stanovnik drsko odgovara: “Jest bila i nikad više”. Živim i danas u Potocima u svojoj kući, muž mi je preminuo. Kad idem u trgovinu i crkvu moram proći pokraj škole u kojoj sam bila zatočena sa svojom obitelji. Ne nosim mržnju u sebi da bih nekom od zločinaca željela zlo, ali nosim strašnu gorčinu, nemam snage još uvijek gledati u tu školsku zgradu. Svaki put kad prolazim pokraj škole okrenem glavu od muke na drugu stranu. Tu sam svoje dijete dovodila da uči prva slova, a osim abecede naučila je strašnu lekciju života, lekciju nasilja.
Anica Grgić, Potoci
