Lili Benčik: Vandalizam nad jamom Golubinčina kraj Raklja

I mrtvi divljacima smetaju! Križevi im smetaju!

11.prosinca 2022.godine Društvo za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava, Varaždin u suradnji sa Porečko-pulskom biskupijom i članovima Hrvatskog žrtvoslovnog društva iz Istre, postavilo je Križ iznad  jame  Golubinčina kraj Raklja u koju su  partizanske jedinice NOB-a bacile neutvrđen broj ljudi.

Prvi put je jama obilježena 13.siječnja 2020, što je objavljeno na stranicama Porečko-pulske biskupije

https://www.biskupija-porecko-pulska.hr/projekt-spomen-na-zrtve-istre/

Jama Golubinčina – uz cestu Krnica Rakalj

Tu smo planirali postaviti spomen križ na kojem je upisan tekst „ U spomen na žrtve 2. svjetskog rata i poraća – jama Golubinčina“, a koji smo napravili na temelju posjeta ovoj jami 13. siječnja 2020. godine . Od ceste prema jami krenuli smo u procesiji za križem, a pridružio nam se biskup u miru mons. Ivan Milovan (čiji je otac također nestao u nekoj od jama) i župnik, don Graciano Živolić. S obzirom da je okoliš oko same jame zatrpan velikim količinama svakojakog, i starog i novog, otpada odustali smo od polaganja vijenca i paljenja svijeća (zbog raslinja i drveća ponijeli smo baterijske lampione op FT), a potom smo se, na jednom predjelu na kojem nije bila toliko hrpa otpada, na lokaciji između same jame i puta, za žrtve jame Golubiničina i sve stradale u ratovima i progonima totalitarnih režima pomolili.

Ivan Dino Bedrina, rodom iz obližnjeg sela Rakalj, u svjedočanstvu koje je izrekao nedaleko grobišta napomenuo je kako je jama Golubinčina u dva navrata bila mjesto stradanja ljudi, najprije u rujnu 1943. nakon kapitulacije Kraljevine Italije, te u svibnju 1945, par dana poslije svršetka 2. svjetskoga rata. O tom drugom događanju iznio je svjedočanstvo koje su mu prenijeli njegovi pokojni roditelji. „Te noći probudila ih je buka, u kojoj su se odjeci pucnjave miješali s jaucima žrtava, pretežno njemačkih vojnika. To traumatično događanje pod okriljem noći trajalo je satima. Sljedeća dva-tri dana okoliš Golubinčine  bio je pod partizanskom stražom  i pristup civilima nije bio dopušten. Par dana poslije toga  moji roditelji pošli su poslom do svoje njive koja je u blizini te su obišli i okoliš jame. Uokolo jame trava je bila ugažena, grmlje polomljeno, okolo razbacane slike iz lisnica, istrgnute oznake činova s vojnih odora …“. Ta tema Golubinčine, kao i drugih mjesta masovnoga stradanja ljudi, dugo je bila tabu tema, obavijena velom šutnje. O temi žrtava 2. svjetskoga rata u Istri, pa i o jami Golubinčina, među ostalima istraživali su i pisali arhivist i povjesničar mons. Ivan Grah, te povjesničar Herman Buršić, rodom iz obližnje Krnice. Općenito je ohrabrujuće što se ta tema u Istri i šire sve više znanstveno istražuje te društveno i medijski aktualizira, u smislu porasta osjetljivosti za to pitanje prava žrtava i njihovih obitelji. Jer sve žrtve zločina, kao i njihove obitelji,  imaju pravo na istinu, spomen i sućut. To je i smisao Europskoga dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih režima. Nadajmo se da će se u tom duhu dostojno urediti i okoliš jame Golubinčina, rekao je Bedrina.

Još je živ i svjedok koji je kao dijete dobio tifus, jer su se u jami izmiješale podzemne vode, pa je zavladao tifus uslijed zagađena pitke vode iz bunara.

I doista okoliš je uređen pa je povodom Međunarodnog dana ljudskih prava 10. prosinca 2022. organizirano postavljanje Križa i molitva za žrtve.

I to je nekima očito smetalo toliko jako da su Križ ne samo srušili, nego razbili na sitne komade.

Što reći? Mržnja prema Križu i žrtvama je očito toliko velika i jaka  u Istri u kojoj se  vladajući IDS, stalno busa u prsa TOLERANCIJOM.

Lili Benčik/hrvatskepravice