Lojalnost na barikadi – sukob u Vojnovcu kod Plaškog 31. ožujka 1991. godine

U Općini Ogulin najjače žarište srpske pobune 1990./1991. godine bila su naselja Plaščanske doline i sam gradić Plaški. Srpska demokratska stranka pobijedila je na izborima 1990. u općinama Donji Lapac i Gračac, a u Titovoj Korenici Savez komunista Hrvatske – Stranka demokratskih promjena, dok je u Općini Ogulin SDS dobio tek jedno odborničko mjesto i to u Vijeću mjesnih zajednica. Međutim, tijekom druge polovine 1990. godine SDS postaje vodeća snaga u srpskoj pobuni protiv nove hrvatske vlasti. Na području Plaščanske doline u kolovozu i rujnu 1990. srpsko-pravoslavne crkvene svetkovine prerastaju u mitinge na kojima govore predstavnici srpske političke i kulturne elite, upravo u vrijeme provedbe referenduma o srpskoj autonomiji u Hrvatskoj. Željeznička pruga u selu Blata minirana je u rujnu mjesecu što je bio prvi teroristički čin srpskih pobunjenika na području Općine Ogulin. Koncem 1990. godine donesena je odluka o raspisivanju referenduma za izdvajanje Plaškog iz ogulinske općine i pripajanje općini T. Korenica. Ovu inicijativu predvodio je predsjednik Mjesne zajednica Plaški Nikola Medaković. Skupština općine T. Korenica dala je suglasnost ovom referendumu koji je proveden 30. prosinca. Stanovnici mjesnih zajednica Plaški, Vojnovac, Janja Gora, Blata i Lička Jesenica odlučili su da se „s cjelovitom područjem, kojega čine naselja, zemljišta, šume i objekti ove prostorne cjeline izdvajaju u svoj svojoj cjelovitosti iz sastava opštine Ogulin i pripoje u sastav opštine Korenica“.

Tadašnji Općinski sekretarijat unutrašnjih poslova Ogulin bio je podijeljen na pet sektora, a među vođama pojedinih sektora našao se i Sekula Tomić o kojemu će biti još biti riječi. Policijska ispostava u Plaškom otvorena je u rujnu 1990. te je u početku zapošljavala devet policajaca na čelu s Dušanom Latasom. Izloženi raznovrsnim prijetnjama i neugodnostima policajci – Hrvati su povučeni iz PI Plaški u PS Ogulin. U jesen 1990. plaščanski Srbi osnivaju seoske straže kojima su se namjeravali obraniti od, kako su navodili, mogućeg nasilja hrvatskih vlasti, što je pak bila izlika za sprečavanje djelovanja legalnih hrvatskih vlasti i pretvaranje ovih naselja u dio buduće srpske Krajine. U veljači 1991. Policijska ispostava Plaški izdvojila se iz sastava MUP-a RH i pripojila se Sekretarijatu unutrašnjih poslova Srpske autonomne oblasti Krajine. Nakon sukoba u Pakracu plaščanski Srbi uspostavili su kontrolu svih prilaza Plaškom dok su tijekom noćnih sati držane straže.

Na susret s izaslanstvom hrvatskih vlasti u Ogulinu 8. ožujka 1991. došli su i predstavnici mjesnih zajednica Plaški što je pobudilo lažnu nadu o mogućem mirnom rješenju i raspletu krize na ovom području. Predstavnici su se ponajviše žalili na ekonomsko stanje u Plaščanskoj dolini, zastupljenost Srba u općinskim tijelima te na pritiske hrvatske policije. Predsjednik MZ Nikola Medaković iskazao je negodovanje na moguće imenovanja Petra Trbojevića na mjesto potpredsjednika Skupštine općine Ogulin, štoviše, već su zatražili njegov opoziv sa zastupničkog mjesta. Na koncu je Medaković naglasio da građani ovih zajednica neće surađivati s Općinom Ogulin sve dok se ne riješi njihov zahtjev za izdvajanjem iz općine.

Na samom koncu ožujka 1991., u rješavanje krize nastale pobunjeničkim preuzimanjem Plitvičkih jezera, krenulo je više policijskih jedinica za posebne namjene. Ogulinska jedinica upućena je prema Saborskom. Na izlazu iz Ličke Jesenice gađani su raketnim bacačem koji srećom nije eksplodirao. Dvojica njezinih pripadnika s kašnjenjem su krenula na zadatak te su pred Plaškim zatekli masu ljudi koji su se okupili potaknuti vijestima o borbi na Plitvicama. Istovremeno u Plaškom, na slavlju Cvjetnice kod pravoslavnih vjernika, trebali su nazočiti čelnici SDS-a, Jovan Rašković i Jovan Opačić. U Plaški su tog dana stigli trojica djelatnika MUP-a RH i jedan pripadnik JPN Ogulin kako bi izvidili sigurnosno stanje što su i najavili zapovjedniku PI Plaški. Po dolasku u ispostavu ubrzo se oko iste okupila razjarena masa građana, da bi u njezine prostorije ušao Nikola Medaković s pratnjom zatraživši pretres i predaju oružja čime su djelatnici MUP-a i pripadnik JPN postali njihovi zatočenici. Rašković i Opačić stigli su popodne u Plaški. Na poticaj okupljenih građana da im se da oružje Rašković se ogradio tvrdnjom da on nije vođa za rat.

U sjeni plitvičkog „krvavog Uskrsa“ ostao je tog dana sukob na barikadi u Vojnovcu, mjestu na putu iz Ogulina preko Josipdola prema Plaškom. Naime, u nedjelju 31. ožujka oko 22 i 30 sati na barikadu kod mjesta Vojnovac, kod željezničke rampe, naišao je Sekula Tomić, policajac PS Ogulin u svom crvenom „stojadinu“, na povratku iz dežurstva. Po nacionalnosti Srbin, Tomić je rodom bio iz Partizanske Drežnice, rođen 1945. godine; sa suprugom i djecom živio je u Plaškom. Potpisavši izjavu o lojalnosti MUP-u RH odgovorno je izvršavao svoje dužnosti. Trebao je biti postavljen zapovjednikom PI Plaški, no predstavnici MZ Plaškog usprotivili su se tome zbog njegova držanja prema hrvatskim vlastima. Zbog otvorene netrpeljivosti prema njemu Tomić je zatražio i dobio premještaj u PS Ogulin, međutim tada još nije ostvario i premještaj obitelji.

Na barikadi je bilo više naoružanih osoba, a među njima za događaj koji će uslijediti presudne osobe – Đuro Kraguljac i Stevo Radošević  iz Vojnovca, radnik tvornice „Simo Dimić“ Plaški. Spustivši rampu zaustavili su Tomićev automobil te su uvidjevši da je u vozilo policajac upitali ga je li naoružan te mu zapovjedili da izađe. Tomić je repetirao svoj službeni pištolj, izašao iz automobila, no kako je bila noć i vrlo mračno osobe na barikadi nisu zamijetile oružje u njegovoj ruci. Prema dostupnoj literaturi i novinskim izvješćima, Kraguljac je po pregledu vozila naložio Tomiću da se odmakne od vozila, a potom naredio čovjeku do sebe „Sreži ga“ na što je Tomić pravovremeno ispalio dva hica koja su pogodila Radoševića u ruku i trbuh, te se dao u bijeg ispalivši preostalo streljivo. Uspio je doći do prve kuće i pozvati suradnike u Ogulinu koji su odmah krenuli u pomoć. Direktor Doma zdravlja Plaški dr. Savo Adamović i glavna medicinska sestra Bogdanka Latas izjavili su da je Radošević doveden u nedjelju u 23 i 15 sati dajući znakove života, no uskoro je izdahnuo od posljedica ranjavanja. Prema jednom novinskom podatku Radoševiću je ustanovljeno čak 2,2 promila alkohola. U Plaškom su pak naoružani članovi SDS-a krenuli do Tomićeve kuće u nakani da otmu njegovu obitelj što je spriječio četrnaestogodišnji sin Aleksandar  koji je repetirao automatsku pušku i tako otjerao napadače dočekavši dolazak hrvatske policije. Tijekom noći barikade su uklonjene pa je promet između Ogulina i Plaškog tekao neometano. Uviđaj je izvršen mjestu sukoba u ponedjeljak, nakon pregovora i postignutog dopuštenja, a obavio ga je istražni sudac riječkog okružnog suda Veljko Miškulin, kriminalistički tehničar i dvojica nenaoružanih policajaca PS Ogulina. Tomić je saslušan, a potom odmah i pritvoren, a njegov postupak smatran je djelovanjem iz nužne samoobrane. Iz pritvora je pušten sredinom travnja.

Beogradska Politika izvijestila je o pogibiji Radoševića u dva navrata. U prvoj, vrlo kratkoj, vijesti sa znakovitim naslovom „Redarstvenik Srbin ubio građanina Srbina“ navedena je tvrdnja da je Tomić pucao iz automobila na dvojicu građana od kojih je jedan poginuo, a drugi se spasio bijegom. U drugom, također vrlo kratkom članku, prenesena je vijest da je PS Ogulin poslala detaljan opis MUP-u RH i PU Karlovac o pogibiji Radoševića. U dopisu Štaba Teritorijalne obrane Općine Plaški od 12. veljače 1992. Štabu TO II. operativne zone Lika (Korenica) predložene su dvije osobe koje su poginule u postrojbama s kojima je „ narod plaščanske doline ….odlučno stao na granice svoje teritorije ne dozvoljavajući da ustaške bande dođu na teritorij“. Stevo (Milana) Radošević predložen je za medalju hrabrosti, a u navedenim osobnim podacima zapisano je slijedeće: rođen u Vojnovcu, Vain vrh 34, godine 1951., a poginuo 31. 03. 1991. u Vojnovcu kao pripadnik seoskih straža; oženjen, dvoje djece; prva žrtva naroda plaščanske doline.

Sukob i smrt na barikadi ostala je zabilježena u javnom prostoru i dokumentaciji Republike Srpske Krajine, ali u dosadašnjem istraživanju Domovinskog rata kao manji događaj koji nije bio mjerljiv s učincima plitvičkog Uskrsa i kasnijim događanjima koji su pobunu odveli u otvorenu velikosrpsku agresiju na Hrvatsku. Srbi Plaščanske doline kudikamo su više davali značaj stradanju Dane Bunjevca, pripadnika jedinice za specijalne namjene SAOK, 22. srpnja 1991. u Vojnovcu, u borbi s „ustašama“, koji je smatran prvom žrtvom u prvoj oružanoj borbi pa je stoga predloženo da mu se posmrtno dodjeli orden za hrabrost. Svakako da je smrt Radoševića od sunarodnjaka lojalnog hrvatskim vlastima bila nezgodna činjenica koja se nije uklapala u tumačenje borbe protiv hrvatskih vlastiti, borbe koja je prerasla u razoran rat s trajnim posljedicama i po srpsku zajednicu. Hrvatska strana pak treba napokon sve više isticati i javno svjedočiti o pripadnicima hrvatske policije i vojske te drugim građanima Hrvatske koji se nisu sramili svog srpskog roda i hrvatske domovine, štoviše bili su spremni u njoj živjeti pa i položiti život za njezin opstanak, slobodu i državnost. Stoga neka ovi redci budu poticaj na otkrivanje i svjedočenje o takvim ljudima čiji su životi ostali na rubovima sjećanja o zbivanjima u Domovinskom ratu. Takav je i slučaj hrvatskog policajca Sekule Tomića.