Mamići su se malo precijenili, pred Dinamom teški dani!

U maksimirskoj blagajni propuh tuče sa svih strana, jasno je da će se morati prodavati. Rasprodaja je možda i preblaga riječ.

Dobro da su čelnici Dinama uštedjeli na Bjelici pa sad nemaju briga. Alanfordovska maksimirska matematika: uštedi milijun da bi izgubio 20-30 milijuna eura.

Toliko bi Dinamo, naime, zaradio samo od plasmana u Ligu prvaka, UEFA-ina koeficijenta, marketinga i možda pokojeg osvojenog boda, a gdje je još efekt porasta vrijednosti igrača i ukupnog imidža kluba.

Za ilustraciju, Dinamo je pod vodstvom Bjelice prošle sezone ubrao u Ligi prvaka 29,5 milijuna eura, a poslije je stigla i lukrativna prodaja Danija Olma. Na osnovu tih igara prodan je i Nikola Moro u Dinamo Moskvu, da ne spominjemo sve igrače koji su prodani u Bjeličinoj eri i koliko se zaradilo od Europske lige i prezimljavanja u Europi.

Kad se sve zbroji, to je oko 100 milijuna eura. E, sad izračunajte koliko su uštedjeli na plaćama trenera i igrača za tih nekoliko mjesci.

Alanfordovska matematika

Laka matematika i za osnovnoškolce, a kamoli za čovjeka koji je preko svojih ruku prevalio desetke i stotine milijuna eura. Naravno da Bjelica nije potjeran zbog neslaganja oko smanjivanja plaće. To je bio samo igrokaz za široke mase.

Naravno da Bjelica nije htio pristati na smanjivanje plaće na ultimativan način jer je dobro znao u kojem smjeru ide priča i što mu se priprema. Jako dobro je znao da mu sapunaju dasku, nije pao s kruške.

Da su u Dinamu doista namjeravali zadržati Bjelicu, našli bi način da se dogovore. Jedan od načina bio je taj da smanjivanje plaće dođe na red ako se ne plasira u Ligu prvaka. To bi Bjelica prihvatio, uopće nije upitno. Takav plan se mogao ponuditi i čitavoj momčadi. Čista logika.

Ali ne, išlo se preko koljena jer je Bjelica zasmetao „međugorskoj viziji“. Morao se naći način kako da mu se otkaže suradnja, a da se prema javnosti pokaže da je sam kriv za otkaz.

Odigrana je igra preko leđa igrača, njih se izvelo pred streljački vod javnosti. Sjećate se kako je proturena priča da su ohole zvijezde koje žive na oblacima i ne zanima ih kakva je situacija u društvu.

Igrači dobro pamte što su im napravili

Mnogi su mediji zagrizli mamac i pojačali histeriju na kvadrat. Odmah smo prozreli prave nakane uprave koja radi na Mamićev daljinski upravljač i utvrdili da bi posljedice mogle biti nesagledive. O svemu tome smo opširno pisali. Plan je na početku imao prođu, mnogi su nasjeli, ali poslije je došlo do otrežnjenja, djelomično i zbog našeg pisanja.

Mukotrpna građena atmosfera srušena je jednim potezom zato što je to nekome odgovaralo. Zna se dobro kome. Već smo napisali da je Mamić na taj način sam sebi pucao u nogu, jer on je taj koji upravlja klubom i njegovim novcem. Na ovaj ili onaj način.

Izgradio je i jednim udarcem sve srušio uglavnom zbog partikularnih interesa. Očito je mislio da je on jedini zaslužan te da će i dalje sve ići po loju. I bez Bjelice, i bez slaganja igrača. Loša procjena. Igrači pamte kao slonovi.

Nisu zaboravili što su im napravili, na koji način je odigrana podzemna igra, budite sigurni u to. Ne kažemo da su bušili Zorana Mamića, daleko od toga, naravno da su htjeli proći u Ligu prvaka, ali nakon odlaska Bjelice i afere oko smanjivanja plaća to više nije bilo to.

Uništena atmosfera

Atmosfera je nepovratno srušena, izgubljeno je povjerenje, a to je najvažnije. Kada je došlo do njihovih stražnjica, igrači su konačno shvatili kako klub funkcionira i u čijem interesu. Ono dobro znaju koliko su novca donijeli klubu, ako već ne znaju kako se troši.

Dakle, nije samo Bjelica u pitanju, u pitanju je cjelokupna priča oko kluba. Mamići su očito malo precijenili svoje mogućnosti. Mislili su da će sve brzo posložiti i da će sve biti isto, ali prevarili su se. Isto ništa nije.

I što sad? Dinamo troši kao nosač aviona, proračun je svih ovih godina bio maksimalno napuhan, znao je doseći i do 55-60 milijuna eura. U zadnje vrijeme je oko 50 milijuna. Na što se taj novac troši samo nebo zna.

Iz opisnih stavki u financijskom izvještaju ne može se puno toga vidjeti. Na plaće igrača odlazi oko 20-25 milijuna, i to je pitanje. Igrači se jamačno pitaju a što je s drugom polovicom proračuna?

Dinamo ulazi u veliku krizu

Svatko tu gleda svoj interes. U tako mučnoj takvoj atmosferi stiglo se do Budimpešte i završilo je kako je završilo. Od Lige prvaka nema ništa, sanjane milijune zameo je vjetar, iako se činilo da je put bio nikad lakši. Europska liga sada je imperativ, no ona donosi puno manje novca, a i treba se plasirati. S ovakvom igrom i atmosferom neće biti lako.

Mnogi će reći da je Dinamo već bio u takvoj situaciji. To je istina, nije se uvijek igrala Liga prvaka, ali pojavom koronavirusa opća društvena klima bitno je drukčija. Neizvjesnost je velika na svim razinama, pa kako neće biti u nogometu. U maksimirskoj blagajni propuh tuče sa svih strana, jasno je da će se morati prodavati.

Rasprodaja je možda i preblaga riječ. Ako je istina da Leeds nudi 22 milijuna za Gvardiola, taj je transfer sasvim izgledan. No tko zna, možda se Englezi predomisle nakon sinoćnje utakmice. Trebat će nagovoriti i mladog igrača. Očito je da se njemu baš ne ide.

Kako god, koronavirus i već duže vrijeme loša forma kompletne momčadi, pa sad i ovaj krah u sudaru sa skromnim suparnikom jamačno su utjecali na potražnju i cijenu igrača. Pitanje je kako će to ići i koliko će se moći utržiti. Ušteđevine nema, troši se unaprijed, a novi izvori su pod velikim znakom pitanja. Lako je zaključiti da slijede olujna vremena u Maksimiru.