MARIJAN ŽIVKOVIĆ: ‘Suluda je teorija da ljudi koji su razbili ćirilične ploče ne vole Srbe, kad ja imam puno prijatelja Srba’

Vukovarac Marijan Živković (80) u Domovinskom je ratu dao najviše što se može dati – svoja dva sina. Nikolu (1965.) su pokopali, a Marka (1959.) još traže. Nesretni otac Marijan će, kaže, lakše umrijeti dozna li gdje mu je i kako okončao sin, čije ime još stoji u crnoj evidenciji osoba nestalih u Domovinskom ratu.

“Tada me mogu i osuditi… Ma, mogu me i objesiti, barem ću biti bliže svojoj djeci”,rekao nam je starac kojega hrvatsko pravosuđe već šestu godinu razvlači po sudnicama zbog razbijanja dvojezične ploče na zgradi policije u Vukovaru. Iako je gotovo cijeli grad stao u obranu, kako ga od milja zovu, “čika Marijana”, DORH se žalio na oslobađajuću presudu pa se cijeli slučaj nanovo zakotrljao i pretvorio u sudsku trakavicu kojoj se ne nazire kraj. No, naš sugovornik je, iako u poznim godinama života, odlučan braniti se do samoga kraja jer tvrdi da je njegov motiv razbijanja ploče itekako opravdan.

Psihijatarsko vještačenje

“Ćirilica je ubila moje sinove. Na granatama su bila ćirilična slova. Ploče su možda i bile zakonite, no ono postavljanje preko noći – nije! To je istina koju ću braniti i sigurno neću popustiti. Sud sada opet traži psihijatrijsko vještačenje, a ja sam normalan čovjek, iako je teško ostati normalan u ovim okolnostima. Znate, moju suprugu i mene život nikada nije mazio”, otvorio nam se Marijan Živković i progovorio o svim okolnostima koje su pomalo kumovale njegovu činu razbijanja ploče, a onda i sudskom procesu.

“Moja je Marta jako bolesna. Osteoporoza joj ‘jede’ kralježnicu i teško proživljava ovo moje suđenje. Nije čudno što joj je zdravlje narušeno. Kada smo kao mladi bračni par došli iz Posavine, radio sam po 16 sati, a Marta je odgajala naša četiri sina i jednu kćer (1961.). Nažalost, naša je kćerkica umrla u dobi od šest mjeseci zbog ‘fraza’ (febrilne konvulzije), a onda su nam izginuli sinovi. S nama je još naš sin Đuro (1962.). On je dobio otkaz u Croatiji taman u vrijeme kada sam razbio ploču. Čak mi je palo na pamet da je možda kažnjen zbog toga, no ne mogu to tvrditi. Dobio je otpremninu, pa je moguće da je bio višak radne snage ili nešto slično. Sada radi u Saboru kao vozač”, opisuje nam svoj život “čika Marijan”.

Kaže kako ima srednju školu i kako ga je, manje-više, obrazovao život.

Družim se sa Srbima

“Unatoč svemu, ma kako to vama izgledalo, ja sam ostao normalan čovjek. O meni se sada stvorila slika kao o mrzitelju Srba, no to nije istina. Imam Srbe prijatelje, s njima se družim, a ne zaboravljam ni 10 tisuća pravoslavnih branitelja. Dakle, suluda je teorija da ljudi koji su razbili ćirilične ploče ne vole Srbe. Jako se dobro zna velikosrpska težnja koja živi i danas, ali se zna i tko to provodi. Također je jasno da se, radi dobrih odnosa, mnoge stvari rade na štetu Hrvata. Pa meni je sutkinja pred svima rekla da svoju tugu nosim u sebi i da se s mrtvim sinovima ne razmahujem na sudu! Postoje neke stvari koje naše institucije i čelni ljudi jednostavno ne žele čuti. Jer svaki naš jecaj i svaka naša suza podsjetnik su na ono što su Srbi učinili u ratu. Zato se od nas očekuje da gutamo te suze”, govori nam naš vukovarski sugovornik, hrvatski branitelj i otac dvojice poginulih veterana, Marijan Živković.

Bezrezervnu podršku Marijanu je dao i gradonačelnik Ivan Penava. On je prilično burno reagirao na riječi sutkinje za koju je konstatirao da je “konačno naglas rekla ono što svi misle”.

Savjetnik vukovarskoga gradonačelnika za branitelje Tomislav Josić ogorčen je situacijom svoga sugrađanina na kojemu, smatra, “država pokazuje mišiće”.

Stravična činjenica

“Budimo iskreni, ploče su postavljene protuustavno, a ljudi koji su ih skinuli ili razbili zapravo su štitili Ustav. Marijan je na prvome vještačenju proglašen neubrojivim, na osnovi čega je i oslobođen. Nakon tužbe DORH-a, vještačenje je ponovljeno, no sada je zaključeno da je bio djelomično ubrojiv. Slika Marijana koji razbija ploču obišla je svijet i sasvim je jasno da ‘Pedro mora visjeti’, odnosno, da Marijan mora biti osuđen. Smatram uistinu sramotnim to što država u 80-godišnjaku koji je u ratu izgubio sinove vidi neprijatelja broj 1. Općenito, činjenicu da je osuđeno više Vukovaraca koji su razbili dvojezičnu ploču nego srpskih ratnih zločinaca smatram stravičnom, ali i znakovitom. Natjerani smo na šutnju i bilo kakvo podsjećanje na poratne nepravde ili rat općenito, jer nas se u suprotnom tretira kao neprijatelje. Mi smo toga svjesni, a sutkinja s Marjanova suđenja to je i potvrdila”, rekao je Tomislav Josić.

Marijan Živković je nakon svih ovih godina procesuiranja tek ovih dana prerastao u “slučaj”. Tako ga je podržala i navijačka skupina Torcida, koja je s dvije kratke rečenice ispisane na transparentu razvijenom na jednom nogometnom ogledu bila sasvim jasna: “Vrijedi li više ploča ili nečija djeca? Što se krvlju brani, ne pušta se lako”, poručili su splitski navijači uz stihove pjesme “Moja domovina”.

Za razliku od Torcide, hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović svoju je poruku podrške objavljenu na Facebooku, u želji da nikoga ne povrijedi – potpuno zakomplicirala.

Konkretno rješenje

“Duboko žalim zbog osobne tragedije gospodina Marijana Živkovića, čija su dva sina položila živote za našu Domovinu. Njegova bol i naša je bol, za nju trebamo imati puno razumijevanje i poštovanje, a na njihovu žrtvu moramo vječno čuvati uspomenu. Uvažavajući neovisnost hrvatskoga pravosuđa, žalosti društvena klima u kojoj je do ovakve situacije moralo doći. Većim angažmanom nadležnih institucija, sva otvorena pitanja oko Vukovara i tragedije koju su svi Vukovarci tijekom velikosrpske agresije proživjeli trebala su biti i trebaju biti riješena, ponajprije kada je riječ o neprocesuiranim ratnim zločinima i traganju za nestalim hrvatskim braniteljima i civilima. Učinimo sve da do ovih potresnih i bolnih situacija više ne dolazi”, napisala je suhoparno i neodređeno predsjednica. Živkoviću bliski ljudi stekli su dojam da je predsjednica sudbinu 80-godišnjaka iz Vukovara kojemu prijeti zatvor iskoristila za jedan od prvih predizbornih koraka, ne nudeći za nesretnog Marijana Živkovića nikakvo konkretno rješenje.