Međunacionalni sukobi srednjoškolskih učenika u Vukovaru ne prestaju

Pored ravnatelja škole, profesora i pedagoga nazočni su bili i roditelji hrvatske i srpske nacionalnosti čija su djeca u stalnom međusobnom sukobu. Riječ po riječ, optužba po optužba i spirala međusobnog optuživanja tko je glavni krivac za obračun ide u beskončnost.

Majka Hrvatica pita učenika Srbina zašto je njezin sin uzastopno napadan i zašto mu je psovao majku ustašku. Ovaj uzvraća optužbama na račun njezinog sina, a vrijeme sastanka curi i nitko ne pogađa u srž problema. Poučen iskustvom iz osnovne škole to sam i očekivao.

Prođe tako skoro dvije trećine sastanak i javim se za riječ.

Prvo sam postavio pitanje ravnatelju da li je primjetio velikosrpski ekstremizam i simpatiziranje četničkog pokreta u školi. Ravnatelj odgovara da toga u školi nema. Slično pitanje postavljam učenicima srpske nacionalnosti. Da li ste Vi dečki simpatizeri velikosrpskog ekstremizma i četničkog pokreta? Svi me u čudu gledaju. Mali Milan odgovara da NE i da oni niti ne znaju što je to.

Ok dečki ako vi tako kažete, a ja ću vam sada pokazati nešto.

Otvorim fascikl koji sam donio na sastanak i podižem u zrak da svi vide isprintane slike s Instagrama na kojima su nazočni učenici srpske nacionalnosti s kokardom i lulom (uzor đeneral Draža Mihailović) , crvenom beretkom (uzor kapetan Dragan), srpska vojna šajkača (uzor general Mladić).

U zbornici je nastala tišina.

Klinci su se odmah počeli braniti da je kokarda kakti dio njihove kulture, da je to njihova narodna vrijednost itd., itd..

Čekaj klinac, dobro se zna što je srpska šajkača sa i bez kokarde.

Roditeljima hrvatske nacionalnosti odmah je bilo jasno o čemu je riječ ali roditelji srpske nacionalnosti tu ne vide ništa sporno. E tu je srž problema. Kućni odgoj u velikosrpskom duhu potpiren svetosavskom ideologijom.

Ravnatelj možda nije vidio što se događa u školi ali je očito da je nešto na djelu.

Prvi dan škole evo ti tri prsta. Drugi dan škole iz prikrajka školskog hodnika hrvatskim učenicima se pjeva "Od Topole pa do Ravne Gore". Treći dan se jebe majka ustaška. Četvrti dan se putem sms poruke poziva u Borovo selo na fizički obračun. I tako to ide iz dana u dan.

Hrvatska djeca im ne ostaju dužna.

Ako su institucije zaboravile tko je pjevao četničke "pesme" i psovao majku ustašku nisu djeca čije su obitelji proživljavale ubojstva, klanja, silovanja, progonstva i ostale traume izazvane velikosrpskom psihopatijom. Vukovarska djeca dobro znaju tko je bio krvnik a tko agresor, i tko je svoje kosti ostavljao na ulicama Vukovara.

Ali evo ti apsurda. Upravo ta hrvatska djeca nisu od svoje države doživjela pravnu zadovoljštinu u obliku procesuiranja i kažnjavanja ratnih zločina počinjenih u Vukovaru i diljem Hrvatske, nego su doživjeli to da se s prošlošću moraju suočiti oni koji su branili svoju domovinu zbog slogana na amblemu regularne postrojbe iz Domovinskog rata, a ne oni koji su klali i silovali.

Upravo hrvatska djeca gledaju kako glas aboliranog srpskog pobunjenika vrijedi kao tri glasa hrvatskih bojovnika, kako jedan glas srpske majke vrijedi kao tri glasa hrvatskih majki.

Ta djeca isto tako gledaju kako srpska djeca ne prihvaćaju Hrvatsku kao svoju domovinu nego im je bitno samo izvući što više novaca iz blagajne njima omražene države. Ta vukovarska djeca gledaju kako vlasti njihove države guraju u isti koš krvnika i žrtvu. Kako nema nikakve volje vlasti da srpsku manjinu u Hrvatskoj suoči s krvavom prošlošću na ovim prostorima.

Činjenica je da je Vukovar prividno miran grad. Ispod te površine žive dva odvojena svijeta. Jedan je svijet srpske manjine koja se ne želi asimilirati u hrvatsko društvo i koja njeguje ideju velike Srbije. Taj svijet je nastavio živjeti na svojoj mitologiji, a to se odmah odražava na djeci kojima su ratni zločinci iz dvadesetog stoljeća predstavljani kao borci za srpsku stvar. Ne treba biti genijalac kako bi se shvatilo da oni nisu ništa naučili iz svojeg poraza jer se njihova ideja hrani ili na pobjedi ili gubitku rata.

Kako vrijeme protiče oni odgajaju nove generacije koje će nastaviti projekt ujedinjenja, po njima, srpskih zemalja. Zbog toga oni žele svoje vrtiće, svoje razrede u osnovnim i srednjim školama. Vukovarci su svjesni te situacije i žele da u iste razrede idu hrvatska i srpska djeca, barem oni s kojima sam razgovarao, ali za tango je potrebno dvoje.

Srbi to ne žele. Oni žele tu svoju odvojenost održati do daljnjega i s protokom vremena sve više jačati poziciju države u državi. Sada već navodno žele povećati njihovo vijeće srpskih općina. Uvođenje ćirilice ne treba niti spominjati. Donedavno su imali jednu radio postaju, a sada ih imaju tri.

Republika Hrvatska je trebala 2007. godine ukinuti posebni srpski program u školama i deset godina nakon mirne reintegracije hrvatska i srpska djeca trebala su zajedno ići u razrede. To nije učinjeno i rezultat toga je vidljiv u stalnom sukobu djece obje nacionalnosti.

Zbog ne suočavanja sa svojim zločinima počinjenim u ime srpstva Vukovar i Hrvatska danas ima problem s povećanjem velikosrpskog ekstremizma u mlađoj populaciji hrvatskih građana srpske nacionalnosti. Taj podatak je objavila SOA u svojem izvješću.

Nedavni sukob navijača BBB s jedne i srpskih Grobara i Delija s druge strane nije spontan nego dobro isplaniran. Činjenica je da je četnički pokret brižno njegovan među srpskim navijačima gdje god oni bili. Ekipa Delija i Grobara se reklamira Vukovarom s gajbama Jelen piva jer se zna da to pivo ovdje piju isključivo Srbi, dok Hrvati piju hrvatska piva, i čekaju da ih napadnu BBB-si.

Policija umjesto da rastjera ekipu provokatora ona se s maricama rasporedi po obližnjim punktovima i čeka BBB-se da ih napadnu. BBB-si zbog prosvjeda protiv toga razviju transparent koji počinje s "Ćao inspektore " jer se zna da u Vukovaru isključivo Srbi pozdravljaju s ćao dok Hrvati koriste Bok. Onda BBB-si traže od policije udaljavanje srpskih ekstremista iz grada, a ovi ne učine ništa i trakavica se nastavlja dalje.

Čekaj, gdje se nalazi ovaj grad? U Hrvatskoj ili Srbiji? Treba sabrati činjenice:

Da li su ubojice, silovatelji i koljači odgovarali? NISU.

Da li u Vukovaru žrtva susreće svoje krvnike, silovatelje, progonitelje i ubojice članova svojih obitelji? DA.

Da li su hrvatska djeca svjesna neprocesuiranja zločina nad njihovim obiteljima? JESU.

Da li se srpsku manjinu suočavalo sa odgovornošću za zločine nad svojim sugrađanima hrvatske i ostalih nacionalnosti? NIJE.

Da li se u srpskoj manjini i dalje simpatizira velikosrpski ekstremizam i četnički pokret? DA.

Da li pripadnici srpske manjine smatraju kokardu kao svoje nacionalno blago. DA.

Da li se djeca srpske nacionalnosti odgajaju u ideji svetosavlja? DA.

Da li Hrvati istu tu kokardu smatraju simbolom pod kojim su izvršeni zločini nad njihovim narodom? DA.

Da li je u RH zbog počinjenih zločina velikosrpka četnička ikonografija (kokarda, četiri ćirilićna S, tri podignuta prsta) proglašena fašističkim simbolima i kao takva zabranjena? NIJE.

Da li je u školama prisutan obračun na nacionalnoj osnovi? DA.

Da li se od žrtve može dobiti oprost ako se on ne zatraži i ako krvnik ne osjeti kajanje za počinjeni zločin. NE MOŽE.

Zašto? Jer je takav ZAKON dat od BOGA.

Dosta sam razmišljao da li da napišem ovaj tekst ali sam stajališta da zbog naše djece nemamo pravo šutjeti o nametnutoj tabu temi.

O tome se otvoreno ne razgovara, a plodovi šutnje nam se kao bumerang vraćaju u glavu. Poruka onim ušljivim aparatčikima koji mi broje svaku riječ: dođite u Vukovar i recite mi u lice da nisam u pravu."

Samo neke od fotografija i videa, za koje autor u svojoj objavi navodi, da su   "krasile"  profile na društvenim mrežama srednjoškolaca srpske nacionalnosti iz Vukovara, možete vidjeti ovdje: