Međunarodni dan pasa: NOČAS SAM UMRO

Dali se sjećaš kada si me kao sasvim malog doveo u svoju kuću, ušuškanog u unutrašnjem žepu svoje jakne? Svi su se radovali kada sam stigao.

Bili su to najsretniji dani mog života. Spavao sam sa vama u kući, igrali ste se sa mnom, vodili me u šetnju i hranili finom hranom.

Vremenom kao da ste izgubili interes za mene. Uvjek sam za sve bio kriv, i tad kad sam se radovao kada ste dolazili sa posla i kada sam lajao od sreće. Nisam više znao kako da se ponašam.

U kuću me više niste puštali. Dane i noći sam provodio u dvorištu, njuške priljubljene uz staklo terasnih vrata da bih mogao da vas gledam i zamišljam da sam sa vama. Ponekad sam samo tiho zacvilio, što od gladi,  što od tuge. Ponekad bi blago grebuckao po staklu, željeći da me primjetite.

Jednog dana kada si došao sa posla, kao i uvjek sam ustao, mahao repom i tiho zalajao da bih te pozdravio. A ti si me grubo uhvatio za kožu i odvukao straga u dvorišta, i vezao si me debelim lancem za drvo. Stavio si pored mene jednu limenu kantu i šutnuo nogom prema meni prazne posude.

Cijelu noć sam plakao, cijelu noć sam razmišljao gdje sam pogriješio. Ipak sam te puno volio.i sve bi uradio za tebe. Jer ste ti i tvoja obitelj za mene bili centar moga svijeta. Zašto me nisi voljeo, barem malo?

Sve rjeđe ste me dolazili obilazili. U dvorištu sam se osjećao kao da sam zauvijek zaboravljen. Nisam više mogao ni da vas vidim. Danima sam bio bez hrane i vode. Ponekad komad starog kruha.a nekad ni toliko. A ja, ja sam te i dalje voljeo. Da sam mogao da pričam, tražio bih da mi sve oprostiš i da me samo jos jednom zagrliš kao onda kada sam bio štene.

Ubrzo je došla zima. Znao sam da će za moje izmučeno tijelo biti pogubna. Limena kanta je toliko bila hladna, da nisam mogao da uđem u nju, jer mi je u dodiru sa kožom pravilo bolne promrzline. Kada je padala kiša, mokar sam se tresao, dok su se kapi kiše ledile na mojoj koži. Bol je bio neopisiva. Oduzimale su mi se noge, trnulo mi je tijelo, jaukao sam od bolova. Niko me nije čuo, ni ti, ni tvoja obitelj, ni susjede. Ili me niko nije želio da čuje.

Noćas sam konačno umro. U mukama, gladan, žedan, bolestan, nevoljen, na lancu koji me je zauvijek zarobio, u limenoj kanti, koja je ledila moju kožu. Da li ćeš zaplakati kada nađeš moje smrznuto tijelo? Da li ćeš zažaliti što si mi uradio? Da li ću ja biti posljednji pas kojeg ćeš ubiti, na ovakav način kao i mene?

Ne brini, ja sam ti sve oprostio“.