MI DJECA S BLEIBURGA: Kći ustaške zapovjednice progovorila o masovnim ubojstvima: ‘Znamo imena ubojica’!

Ime, lik i djelo Carmen Verlichak, po hrvatski Vrljičak, malo kome je poznato u Hrvatskoj. Isto tako, nema mnogo ljudi u našoj zemlji koji znaju da je ona zaslužna kako bi se Hrvati u Argentini osvijestili, što se u Hrvatskoj dogodilo potkraj II. svjetskog rata. Magistrica Carmen Verlichak članica je Argentinske akademije znanosti i umjetnosti u razredu za komunikacije i uspješna spisateljica. Ta naša akademkinja respektabilne biografije rođena je u Madridu, a školovala se u Buenos Airesu, gdje je diplomirala književnost i jezikoslovlje na Papinskom katoličkom sveučilištu. Magistrirala je na radu o Thomasu Mannu, a radila je i kao sveučilišna profesorica latinskog jezika, lingvistike, suvremene kulture i španjolske srednjovjekovne književnosti, te se okušala u novinarstvu pišući za dnevnik La Nacion. Novinarstvom se bavi i dalje te piše za neka tiskana izdanja u Hrvatskoj i u Argentini. Među brojnim obvezama obnašala je i ulogu savjetnice za književnost u Argentinskoj narodnoj knjižnici. Objavila je knjige „Mujeres de la imagen”, „Las diosas de la belle époque” i „Dos vascos por el mundo”. Roman o zabranjenoj ljubavi junaka argentinskog oslobodilačkog rata „Maria Josefa Ezcurra: El Amor Prohibido de Belgranoiz” iz 1999. doživio je znatan uspjeh i postao bestseler, te je u kratko vrijeme tiskan u četiri izdanja. Carmen je ujedno urednica i vlasnica izdavačke kuće Krivodol Press iz Buenos Airesa u kojoj je i objavila posljednju knjigu „El Genocidio de Bleiburg”. Autorica je smatrala kako je potrebno da ne samo Hrvati izvan Hrvatske, već i općenito hispanofoni čitatelji, saznaju što se dogodilo Hrvatima potkraj Drugog svjetskog rata. Knjiga o Križnom putu sadrži veći broj svjedočanstava preživjelih koje je Carmen Verlichak intervjuirala u Argentini. U knjigu su uvrštena i istraživanja Nikolaja Tolstoya, također sva dosadašnja otkrića o masovnim grobnicama na teritoriju Slovenije i Hrvatske.

* Tko je zapravo Carmen Verlichak i kada ste se počeli baviti pisanjem? Odakle želja za istraživanjem toga što se dogodilo Hrvatima potkraj II. svjetskog rata?

– Ja sam akademik. Osim toga sam i novinarka, spisateljica koja je napisala i bestseler, zatim magistrica književnosti, klasike i lingvistike. Uz to, bila sam asistentica na Katedri latinskoga jezika te lingvistike na fakultetu. Zbog svega toga ponosna sam na svoje sveučilište koje mi je omogućilo ovakvo obrazovanje. Moram istaknuti da sam tijekom šestogodišnjeg sveučilišnog obrazovanja mnogo učila. Bilo je tu i filozofije i teologije. Ako me pitate od kada pišem, moram naglasiti da pišem oduvijek, od kada sam bila mala. Za vrijeme Domovinskog rata došla sam u Hrvatsku kao dopisnica novina LA PRENSA, a još pišem i za više medija u Argentini. Svoje radove objavljivala sam u Vjesniku i u Mostu. Dosad sam objavila 15 knjiga, među kojima je jedan povijesni roman postao bestseler. Knjiga „Hrvati u Argentini” još se odlično prodaje. Moje djelo „To je bilo ovako – Croacia” sa španjolskog je prevedeno na hrvatski jezik. Nakon što je pročitao knjigu, Tonko Maroević htio ju je prevesti na hrvatski jezik. Zaista sam bila ponosna zbog toga. Zapitala sam se kako bi bilo da Freud pozove likove kao što su Hamlet, Hektor, Borges, Edipo (koji se buni protiv Freuda jer zbog njega ne može počivati u miru), Rulfo, stari Karamazov, Hans Castorp (iz Čarobnog brijega), prognanici i Kafka i drugi. I oni govore o okolnostima, hrabrosti i strahu od sudbine zbog egzila. Moj roman „Maria Josefa Ezcurra i Manuel Belgrano” postao je pravi bestseler u Argentini. Belgrano je vodio oslobodilački rat protiv Španjolaca. Roman je i protest protiv rata. Opisuje sve ono što dolazi s ratom, a to Hrvati itekako znaju. Pisala sam i knjigu „Kardinal Stepinac, najsvjetliji lik u Hrvata” te „Hrvati u Argentini”.

* Jeste li obiteljski povezani s tim nemilim događajima odnosno je li netko iz Vaše obitelji ili rodbine stradao u ratu?

– Gotovo cijeli život živjela sam u Argentini. Živjela sam u zemlji u koju su došli ljudi koji su preživjeli strahote o kojima pišem. Zanimljivo je kako se u Argentini na neki način stvara „klika” Hrvata, Naime, čim postoje tri Hrvata u jednoj obitelji ili postoje njihovi potomci, odmah se čuje: „Moj otac nestao je na Bleiburgu”. Druga obitelj kaže: „Od moga strica nije ostao ni trag” ili “moja majka čudom se spasila, obitelj ne zna gdje je bio ubijen”… To su uobičajene rečenice u obiteljima Hrvata i s njima sam se susretala od djetinjstva. Bila je to svakodnevna tema o kojoj se razgovaralo, a razgovara se još i danas. Ispričat ću vam još nešto. Nedavno sam bila na jednoj zabavi Caritasa na kojoj je jedan uzvanik ispričao sudbinu svoga oca. To me se tako dojmilo da sam to svjedočanstvo napisala u svojoj knjizi, i to u prvom licu. Postoji još jedna priča, a to je o gospođi Višnji Blažeković. Njezina je obitelj otišla iz Zagreba. Bilo ih je tridesetak iz te obitelji, uže i šire. Samo ih se troje spasilo – ona kao mala djevojčica i još dvije djevojčice. S temama o Bleiburgu i odnosu prema Hrvatima potkraj II. svjetskog rata upoznala me majka. Mene i moju braću. Mislim da nisam imala ni 10 godina kada mi je pričala priče o križnim putovima. Jedna od njih je i priča o gospođi Đurđi Poldrugač iz Svetog Ivana Zeline koja je preživjela Bleiburg. O njoj sam pisala upravo u knjizi „El Genocidio de Bleiburg”.

* Koliko dugo traje Vaše istraživanje i koliko „duboko” idete u tim istraživanjima?

– Kao što sam već rekla, to traje oduvijek. Od djetinjstva.

* Što ste sve otkrili i o čemu pišete u knjizi „El genocidio de Bleiburg”?

– Nisam ništa posebno otkrila. U knjizi sam željela prenijeti javnosti na jasan i ozbiljan način sve što se dosad zna o tom slučaju. Knjiga je vrijedna i zbog toga što prezentira Bleiburg na španjolskom jeziku. Kao što znate, španjolski jezik najrašireniji je na zapadu odnosno u mnogim zapadnim državama govori se tim jezikom, stoga nije mala stvar da ljudi u zemljama u kojima se govori španjolski, čitajući knjigu, mogu saznati sve o Bleiburgu.

* Što ste sve otkrili o masovnim grobnicama u Hrvatskoj i Sloveniji?

– Naravno da pišem o masovnim grobnicama i koristim sve podatke kojima raspolažem. No, ipak treba pročitati knjige kako biste saznali koji su to podaci.

* Došli ste do imena odgovornih za smaknuća Hrvata. Tko su ti ljudi i jeste li iznenađeni kada ste doznali tko su oni? Koliko Vam je u radu pomoglo istraživanje Nikolaja Tolstoya?

– Već 20 godina pratim što radi Tolstoy. Čak smo se dopisivali u nekoliko navrata. Više sam puta pisala o njegovom radu i te tekstove objavila u Argentini. Hrvati u Argentini znali su tko je odgovoran za smaknuće Hrvata potkraj II. svjetskog rata. Još se i dan danas čudim kako je ta generacija, koju smo zvali „Bleiburškom generacijom”, bila tako dobro informirana i aktualizirana. Tada nije bilo, kao što je to slučaj danas, društvenih mreža na kojima se odmah sve objavljuje, i to gotovo u istom trenutku kada se nešto dogodi. U tom smislu, sjećam se kada sam došla u Hrvatsku za vrijeme Domovinskog rata i na jednoj tribini govorila sam o Golom otoku. Jedna gospođa mi je rekla da sam luda i pitala me što to govorim. Sada svi u Hrvatskoj znaju što je bio Goli otok, no u Argentini se to znalo od njegova početka.

* Što bi još trebalo učiniti da se, prema Vašem mišljenju, konačno otkrije prava istina o stradavanju Hrvata?

– Treba biti pošten i prihvatiti što se dogodilo. Prije svega, na više načina širiti priče o tome što se dogodilo. Uostalom, to radim i ja kao novinarka. Nisam ja ta koja ima ovlasti naređivati i govoriti što trebaju učiniti političari i suci. No, ljudi moraju prihvatiti da su u vremenu o kojem pišem, postojale žrtve i počinitelji. Žrtava nije bilo malo. Bila je to masa ljudi. Ne može se tako tako lako ubiti toliko ljudi. Kako bismo krenuli dalje, potomci počinitelja trebaju to priznati, barem u svojim srcima kako nitko ne bi mogao reći da se to nije dogodilo. Ima još mnogo toga što se mora napraviti. Ma da je bila samo jedna žrtva, to je dovoljno užasno! Stoga se mora otkriti i doći što bliže do brojke o pravom broju žrtava. Smatram da su to već apokaliptične brojke.

* Vjerojatno na ovim prostorima neće biti mira dok se ne „smire svi duhovi” i „pronađu svi kosturi”. Što mislite o tome?

– To dovoljno govori i o „kosturima” koje više ljudi ima unutar sebe. Za zdravlje naroda sve se mora znati i saznati što je dobro. Istina uvijek zahtijeva svoje mjesto. Ako ne možeš sagledati prošlost, nećeš moći gledati ni u budućnost.

* Koliko Argentinci znaju o Bleiburgu te općenito u latinoameričkom svijetu?

– Argentinci, u koje ne ubrajam Hrvate u Argentini, ne znaju ništa o Bleiburgu, isto kao ni ostali stanovnici Južne Amerike.

* Kako se Argentinci odnose prema Hrvatima?

– Imam dojam da Argentinci smatraju kako su Hrvati koji žive u Argentini pošteni i marljivi ljudi te uz to i vrlo pouzdani.

* Što biste još naglasili za kraj?

– Moram naglasiti da sve što sam dosad napisala učinila sam kako bih odala počast svima onima koji su umrli jer su voljeli Hrvatsku.

Autoričina majka Mira Vrljičak bila je zapovjednica Ženske ustaške mladeži

Roditelji Carmen Verlichak bili su Mira i Kazimir Vrljičak. Bili su visoki dužnosnici Pavelićeve Nezavisne države hrvatske. Mira Dugački rođena je 6. rujna 1917. u Zagrebu, a umrla je 2004. Vjerojatno je ljubav prema pisanju Carmen naslijedila od majke jer je Mira još kao gimnazijalka pisala za časopis „Za vjeru i dom”. Bila je članica Hrvatskog orlovskog saveza odnosno križara gdje je došla do visokih položaja. Uspostavom NDH u proljeće 1941. postavljena je na mjesto zapovjednice Ženske ustaške mladeži, organizacije koja je u mlade djevojke htjela usaditi novi duh i ustaški svjetonazor. Na tom mjestu nije dugo ostala. Već sljedeće godine na dužnosničkom sastanku u Zagrebu došla je u kontakt sa stožernicom dubrovačkog ogranka Ženske ustaške mladeži Dolores Bracanović. Zamolila ju je da preuzme njezinu dužnost koju Mira zbog trudnoće više nije mogla obnašati. Budući da je Dolores to prihvatila, 6. siječnja 1943. naslijedila je Miru Vrljičak na mjestu zapovjednice Ženske ustaške mladeži. Mirin suprug Kazimir Vrljičak bio je konzul NDH u Madridu. Zbog te njegove funkcije Mira je vjerojatno dala ostavku na mjesto zapovjednice u NDH i otišla s njim u glavni grad španjolske gdje se rodila Carmen. Neko su vrijeme ostali u tom gradu, a dvije godine nakon rata – 1947. otišli su u Argentinu. Razlog njihova odlaska bio je taj što je tih godina bilo vrlo teško naći posao ljudima koji nisu Španjolci u Španjolskoj. U Argentini su boravili u Buenos Airesu. Mira je surađivala u novinama Hrvatski narod, Ognjište i Studia croatica. Zanimljivo je da je Mira troje djece rodila u Europi – Jorge Marina u Hrvatskoj, a Mariju i Carmen u Španjolskoj. U emigraciji u Argentini rodila je još petero djece – Jozu, koji je kasnije postao ravnatelj revije Studia croatica te Ignacija, Victoriju, Francisca i Teresitu