MI I ONI - NAS ISPUNJAVA PONOS, A NJIMA JE PUN KU*** SVEGA I BLJUJE IM SE

Kakvi to porivi i koji mehanizmi pokreću današnje potomke kockoglavih dinaroida, srodnih im kromanjonaca, krapinskih neandertalaca i drugih humanoida iz roda Homo-sapiensa (koji sebe nazivaju "Hrvatima"), da se uvijek iznova okupljaju u hrpe kad god nešto slave ili im je teško, otkuda teče taj "sirovi nacionalistički zanos" i gdje se krije iskra tog duboko primitivnog, atavističkog, tribalnog, ognjištarskog, plemenskog nagona koja bukne iznenada i pretvori se u plamen uvijek i u pravilu u vrijeme kad nacija postigne neki velebni sportski uspjeh ili je ugrožena ratom, kakvom katastrofom ili nekom drugom nedaćom.

 Kakve se to "tajne sile" kriju u toj "rulji" koja sebi utvara kako podrijetlo vuče od slavnih predaka i to baš od onih koji su predvođeni nekad davno s petero braće i dvije sestre, obučeni u životinjska krzna, na konjima i s mačevima u rukama stigli iz svoje pra-postojbine Crvene i Bijele Hrvatske (odnekud sa Sjevera i Istoka), porazili Avare, napučili prostor od Dunava do Jadrana, od Drine do Istre i te zemlje učinile svojima u samoj zori povijesti, prije nekih 1.300 ili više godina?

Takva (ili slična) pitanja u zadnja dva tjedan vjerojatno sebi postavljaju svi oni koji ne razumiju što nam se to događa, svi ti ulašteni i profinjeni "europejci" za koje je "napredno" i "suvremeno" samo ono što predstavlja odmak od ljudskosti, solidarnosti i osjećaja za bližnjeg, "progresivci" koji razvoj današnje civilizacije i razinu ljudskih prava mjere odnosom društva prema povlaštenim "seksualnim manjinama" a perverziju i nastranost smatraju ljudskim vrlinama.

 I kako njima objasniti što nam se ovo događa danas, u vrijeme pandemije nesretnog COVID-a i potresa u kojima su stradali deseci tisuća naših sugrađana svih vjera, nacija, političkih opredjeljenja (uključujući i one posve apolitične, anacionalne, kosmopolite, ateiste, agnostike - koje su te nesreće pogodile jednako okrutno i bolno)?

 Nikako.

Tu je svaki pokušaj objašnjenja i dokazivanja bilo čega suvišan. Svaka riječ koja se u tom cilju izgovori je uzaludna, a napor uludo potrošena energija. Kako onima koji u svome srcu nemaju osjećaja empatije i ljubavi za bližnje objasniti da je to sasvim prirodna, uobičajena ljudska reakcija? Kako egoistima koji su po naravi stvari sami sebi dovoljni i čiji vidokrug ne seže dalje od vlastitih želudaca, stanova, kuća, automobila, karijera i interesa predočiti kako su na ovoj Zemlji ljudi kao krhka i ranjiva bića neminovno upućeni jedni na druge i da je to prirodno da prirodnije biti ne može?

 Odgovor je isti: Nikako.

 Mi i oni (upotrijebit ću čisto figurativno tu dobro poznatu sintagmu aktualnog predsjednika države) živimo u paralelnim svjetovima koji nemaju nikakvoga dodira. I nema te "crvotočine" kroz koju bi se oni mogli provući u našu dimenziju ili mi u njihovu.

 Nema.

 Za razliku od mnogih, ja se uopće ne čudim što se našoj političarki i nekadašnjoj ministrici zaštite okoliša Mireli Holy i njezinoj FB frendici "bljuje" kad vide ovu nesebičnu solidarnost koja granica nema, ovo naše jedinstvo od Savudrije do Prevlake, od Čakovca do Iloka, od Pule do Virovitice - pa da stvar bude još "gora" u svoj toj "ujdurmi" sudjeluje i hrvatsko iseljeništvo, Europa i dobar dio svijeta (od Turske, Kanade i Južne Amerike do Australije i Novog Zelanda).

 Kako je moguće da se taj "plemenski" sindrom nas "kockoglavih dinaroida" prenese na globalni plan? Otkuda odjednom toliki osjećaj solidarnosti i bliskosti svijeta prema onima koji su poznati kao "ustaše", "talibani", "ksenofobi", "fašisti", "nazadnjaci" i "kočničari svega naprednog i progresivnog", prema njima koji nas "nastoje vratiti u srednji vijek"?

 Smio bih se kladiti kako to nonšalantnoj i bešćutnoj Mireli Holy, njezinoj frendici i sličnim personama smeta čak i više nego jedinstvo samih hrvatskih građana kojem svjedočimo od 29. prosinca prošle godine do danas.

 No, evo djelića Twitter - prepiske spomenute političarke Mirele Holy i njezine frendice Suzi (od 2/3. siječnja 2021.) na koju, dakako, u normalnim okolnostima nitko ne bi obraćao pozornost - jer navikli smo na sve i svašta kad su u pitanju naši "progresivci" operirani od svakog obzira i osjećaja srama. I jedna i druga su (pored ostaloga) javnosti pokazale kako su prave "dame", "pristojne" i "uglađene", s visoko istančanim osjećajem gađenja prema našem tribalnom, atavističkom "divljanju" koje se očituje u beskrajnoj solidarnosti sa žrtvama potresa i upornom emitiranju domoljubnih pjesama (pogotovu ove "inkriminirane" što ju pjeva Kraljica Torcide Doris Dragović, a u eter već danima pušta HTV):

 Dakle, Suzana Arslani piše Mireli: "Pun mi je ku*** ovog debilnog domoljubnog pilanja sa Dajem ti srce zemljo moja…Nezaustavljivo pranje mozga…"

 A frendica Mirela Holy odgovara: "Potpisujem. Bljuje mi se kad to vidim i čujem".

 Eto. Mi "debilni domoljubi" koji skačemo na noge čim čujemo Thompsonovu "Lijepa li si", himnu "Lijepa naša", "Čavoglave" ili spomenutu pjesmu koja kod nekih izaziva "bljuvanje" ("Dajem ti srce zemljo moja") došli smo na svoje i u svoj ovoj nesreći srce nam je puno ponosa. I bili bi jako, jako nesretni da je drugačije. Spoznaja kako smo sačuvali dušu i imamo otvorena srca jedni za druge za nas predstavlja nemjerljivo bogatstvo vrednije od bilo čega materijalnog. Osjećaj da nikad nisi sam - čak ni u vrijeme najvećih nepogoda i katastrofa, kad ti se život uruši i izgubiš sve - i da je netko koga ne znaš i daleko je od tebe spreman podijeliti tvoju bol, odreći se svoga komoditeta i ispružiti ruku, nešto je što se ne može kupiti nikakvim novcem.

 Netko ovih dana reče: "Naši se ljudi u izvanrednim okolnostima bilo kakve ugroze ponašaju svi kao jedan - gotovo kao interventna postrojba".

 Nema i ne bi smjelo biti "mi ili oni", svi smo "mi" - ili su barem takvi kojima se na sve to "bljuje" u osjetnoj manjini do te mjere da se osjećaju jako ugroženima.

 Bogu dragom hvala da je tako. I neka ostane tako. Zadržimo ovo pozitivno ozračje i ne dopustimo da nam bilo što naruši zajedništvo koje imamo. Narod koji ima takvu snagu i osjećaj za bližnje ima i budućnost.

 

Zlatko Pinter/PDN