MIRKO GALIĆ I DRUGE PRIČE: Zašto niste drugu Titu šapnuli da bi bilo fer da ne postoje ‘vaši’ i ‘naši’ zločini na kraju drugog svjetskog rata

Prije trideset godina ovdje je došlo na desetke tisuća srpskih vojnika, tenkova, haubica, višecjevnih bacača raketa, zrakoplova, helikoptera i sa svom tom snagom zapalili su pola Hrvatske i napravili preko 300 milijardi dolara ratne štete! Ubili su petnaest tisuća ljudi, od čega više od polovice civila, a invalidima su napravili preko 50 tisuća ljudi.

Za najveći broj zločina, srpski zločinci nikada nisu odgovarali, kao što se Srbija nikada ljudski nije ispričala, niti bezuvjetno priznaje svoju notornu krivnju. Uostalom i dan danas kriju na stotine zločinaca kojima bi Zagreb, da može, sudio. I sada, danas, 30 godina kasnije, Mirko Galić se u jednom tekstu retorički, (nakon komemoracije u Varivodama), ali afirmativno pita: “Dolazi li vrijeme da zločini nisu ’vaši’ i ’naši’, a da su žrtve zajedničke?“.

S hrvatske strane počinjeno je, napamet govorim, možda desetak, dvadeset, pedeset pojedinačnih zločina. U pravilu se radilo o osveti izbezumljenih Hrvata čije su obitelji stradale u srpskoj agresiji, a imovina spaljena. Ne branim ih! Sa srpske strane je u okviru detaljno zamišljenog plana okupacije i amputacije dijela hrvatskog teritorija, zapaljeno pola Hrvatske, srušen je Vukovar, sravnjeno je sa zemljom ravno stotinu ambulanti i dvanaest bolnica, uništeno preko 60 tisuća stambenih jedinica. Mjesecima su raketirani Karlovac, Sisak, Zadar, Šibenik, Gospić, Slavonski Brod, Osijek, Vinkovci, Županja i da ne nabrajam dalje.

U sklopu zločinačkog plana otvarani su logori, Hrvati su ubijani na najbestijalnije načine, mrcvareni, silovani, na najperverznije načine bivali pretučeni. Preko 30 tisuća ih je završilo u srbijanskim zatvorima.

Hrvati su, osim toga, do zadnjeg ubijeni ili iseljeni s okupirane trećine Hrvatske, zamalo su ubili Tuđmana, raketirali su i Zagreb, nikad nam nisu dali planove miniranih područja pa su na stotine pirotehničara i vojnika stradali od te podlosti danima iza rata. Sad bi mi po Galiću trebali reći da je došlo vrijeme da zločini više nisu „vaši“ i „naši“, a da su žrtve zajedničke? Kao: zločin je zločin, a žrtva je žrtva, nevezano tko je krivac. Ne spominjimo krivca! Imamo zločin, osudimo ga, imamo žrtvu žalimo je, ali ne pitajte tko je zločinac! Jer, ako ne trebamo znati je li zločin „naš“ ili „vaš“ mi zapravo ne smijemo znati tko ga je počinio, ako brišemo pojam „vaš“ i „naš“ zločin, mi ne radimo ništa drugo nego bježimo od imenovanja krivca za isti taj zločin!

Može li perverznije? Je li ikada jedan rat tako završio? Je li drugi svjetski rat u Hrvatskoj i dan danas tretiran sa ovom tezom ili se ni dan danas ne mogu čak niti obilježiti sva stratišta „vaših“ zločina? Pa zašto niste drugu Titu šapnuli da bi bilo fer da ne postoje „vaši“ i „naši“ zločini na kraju drugog svjetskog rata, da su zločini-zločini, a žrtve- žrtve pa smo tu tezu već mogli živjeti ako je tako logična?

Da je netko prije 40 godina napisao takav tekst u kojem se traži da žrtve nemaju predznaka, kao ni zločini i da se svi jednako komemoriraju, prvi bi ga napao – Mirko Galić! Jesu li i danas žrtve drugog svjetskog rata –„zajedničke“, jesu li zločini zajednički u smislu osude i tretmana činjenice da je zločin-zločin? I hoće li ikada i biti?

Ali sada, kad smo 90-tih imali posla sa srpskim fašizmom, golom, klasičnom vojnom intervencijom, kristalno čistom vojnom agresijom, napadom na Hrvatsku s jasnim planom komadanja zemlje, pazite kakve sve bravure nećemo izvoditi samo da ne bi morali reći istinu: srpski fašizam je zapalio pola Balkana, a sve u pokušaja stvaranja velike Srbije.

Pritom su upravo Srbi počinili enormne zločine kojima bi sad valjda trebalo skinuti predznak – srpskih zločina! Nego ćemo sada na činjenicu njihovih desetaka tisuća zločina, tom broju dodati desetak, dvadeset ili ne znam koliko zločina sa druge, nota bene obrambene strane, pa ćemo govoriti samo o zločinima kao takvima, ne precizirajući tko ih je i zbog čega napravio. Doista, može li perverznije?

Usput govoreći i onu pomoćnu tezu o „pobunjenim Srbima“ u ovakvim raspravama bi trebalo staviti u kontekst. „Pobunjeni Srbi“ asociraju na građanski rat, tu imamo puno preciznijih i adekvatnijih pojmova poput: srpski agresori, teroristi, vojne postrojbe u funkciji stvaranja velike Srbije. Ti pojmovi ne mute vodu, ti su pojmovi jasniji i njihova uporaba daje punu istinu o ulozi hrvatskih Srba u stvaranju velike Srbije! Jer, „pobunjeni Srbi“ pretpostavljaju da su se oni eto nešto pobunili protiv vlasti, da traže neke ustupke, neke promjene, ali sve u okviru istih granica što jednostavno nije istina.

„Pobunjeni Srbi“ nije sintagma koja sugerira punu istinu o srpskoj agresiju koja je imala kristalno jasan cilj: hoćemo otrgnuti trećinu Hrvatske, s tog terena smo već iselili ili poubijali sve Hrvate i ne pristajemo niti na Z4! Kad o ljudima koji su to napravili govorite kao o „pobunjenicima“, kao da im tepate! To je gola istina, a u njoj pojam „pobunjeni Srbi“ niti sugerira tu istinu niti pretpostavlja punu povijesnu istinu onako kako se ta povijesna istina događala.

Dakle, po Galiću, mi bi ubuduće trebali tretirati zločine kao fenomen bez predznaka krivnje, zločine kao takve, ne istinu o milijun srpskih zločina i šaci hrvatskih zločina, nego ćemo sve strpati u isti koš i s druge strane ćemo imati samo-žrtve. Isto u neutralnoj kategoriji! Je li drugi svjetski rat tako završio? Jesmo li tako tretirali partizanske i ustaške zločine?

Imaju li i dan danas u Njemačkoj žrtve ruskih silovanja kod ulaska u Berlin isti tretman kao žrtve njemačkih silovanja u istom tom ratu? Imaju li dakle te žrtve isti tretman, jesu li ti isti zločini jednako kažnjeni? Imamo li tamo jasnu razdjelnicu zločina ili su oni izjednačeni i svi strpani u isti koš? Priznaju li se uopće zločini saveznika kod oslobađanja? Imaju li pravo žrtve s njemačke strane na bilo kakvu afirmaciju svoje istine? Da ne govorim o kakvoj nadoknadi, mislim konkretno za podunavske Nijemce kojih je pola milijuna Tito istjerao iz Vojvodine i Slavonije.

U riječ, da li je ikada bilo rata nakon kojeg je nametnuta ovakva teza? Žrtve su žrtve s koje god strane došle, zločini su zločini s koje god strane došli, ali ne pitajte za krivca! Lukava sentenca po kojoj nikad nitko nije postupao jer nema boljeg načina za izjednačavanje krivnje, za falsificiranje povijesne istine, nema boljeg načina za skrivanje istine tko je rat izazvao, od ove podle teze. Jer, ako kod zločina ne progovaramo o tome tko ga je i zbog čega napravio mi brišemo pojam krivnje!

I ispada da su vanzemaljci došli ovamo zdrobili pola Hrvatske nakon čega su ovdje ostale: žrtve i zločini kao takvi! Tko ih je izazvao? Kako? Zašto? Je li primjerice Hrastov iz obijesti doveo 13 jugoslavenskih vojnika na ulaz u Karlovac i ubio ih ili su oni stigli kao agresori da bi njihovom likvidacijom u zadnji tren bio spriječen pad Karlovca? Više ne smijemo ni pitati! Ako zločin nema predznak, a svaka je žrtva žrtva bez detaljiziranja kako je postala žrtva, nego samo palimo svijeće na mjestu stradavanja mi savršeno skrivamo istinu o krivnji za rat.

I to je smisao ove perfidne teze po kojoj se želi ubuduće redizajnirati Domovinski rat, srpska agresija i srpski zločini. To je nova teza koja se već prakticira primjerice, odlaskom delegacije SDSS-a na groblje šajkača u Vukovaru, a nije primjenjena u Karlovcu samo zato jer su branitelji najavili prosvjed. Tako smo došli do toga da se još samo isti oni branitelji koji su nas branili i obranili i danas jedini bore za istinu o ratu u kojem su oni krvarili.