Mladen Pavković: Otvoreno pismo onima koji su dali svoje živote!

Vaša imena bit će zapisana "zlatnim slovima", vas Republika Hrvatska nikada ne će zaboraviti, vi ste bili najbolji sinovi koje ima jedan narod, bez vas i vaše žrtve ne bi bilo ni slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države!

Tako su govorili i tako još danas govore o vama, Junacima hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata, koji počivate i spavate mirnim snom, na svim grobljima diljem Lijepe naše. Borili ste se iskreno i srcem protiv srpskog i inog agresora, domaćih izdajica, pripadnika zloglasne Jugoslavenske narodne armije (JNA). Kod kuća ste ostavljali djecu, žene, majke, očeve, braću, bližu i daljnju rodbinu. Domovina vam je te 1991. bila važnija čak i od njih koje ste najviše voljeli. Niste se plašili tenkova, topova ni četničkih zrakoplova, iako ste u ruci protiv takve sile uglavnom imali tek neke ostarjele puške. Svaki peti ili deseti nosio  je šljem na glavi, a o pancirkama ste mogli samo sanjati. Nije vas smetala vrućina, nevrijeme, tuča, snijeg, glad ni žeđ, za vas je svaki dan bio isti. Znali ste da srpski fašizam mora biti poražen, ili ćemo svi ponovno, kao u Brozovo vrijeme, u masovne grobnice ili na Križne putove. Ležali ste danima u jarcima, pokraj cesta, iza nekog šumarka ili drveta, jer drugih zaklona od granata ili kiše okupatorskih metaka nije bilo. Tu i tamo javili ste se i svojima kod kuće.

Kad su pitali: kako je, vi ste uvijek govorili – dobro je!

A, danas, kako vam je danas? Nema vas već godinama. Puna su vas groblja. Dolaze vaši najmiliji. Zapale vam svijeću i – plaču. Da, na obljetnice vas se sjete i oni na vlasti. Polože jedan vijenac, zapale lampion – za sve poginule, nestale i umrle hrvatske branitelje. Da, tu i tamo se pročitaju i vaša imena. U školama djeca ne znaju tko je dao život da bi oni danas sretno živjeli u Hrvatskoj, u Europskoj uniji. Pretvorili su vas u brojeve. Pa, kažu: na memorijalnom groblju hrvatskih branitelja u Vukovaru  ima 938 bijelih križeva. A vama koji ste završili u nekim od 150 dosad otkrivenih masovnih grobnica također nisu napisali imena, već ste i vi samo brojevi. Kako vrijeme ide, neki kažu ostavimo se prošlosti i okrenimo  budućnosti. A je li bi bilo budućnosti da nije bilo vas, poginulih, umrlih hrvatskih branitelja? O vama se ne snimaju ni igrani filmovi, kao što to rade Amerikanci, ali i drugi. Koliko je stradalih  hrvatskih branitelja po čijim se imenima nazivaju škole, kulturne ustanove, ulice i trgovi?

Sigurno se pitate, a kako žive moji? Sve teže. Preživljavaju. Svi zakoni su na vašoj i njihovoj strani. Ali...kad je to bilo kad ste pali? Za vaše najmilije, ali i za nas, kao da je bilo jučer. Gdje su i što rade vaša djeca? Završavaju škole i čekaju da što prije odu iz Hrvatske, jer nema posla. Tako kako je danas nije bilo ni u vrijeme kad ste ginuli, od Vukovara, Škabrnje, Osijeka, Pakraca, Saborskog, Tovarnika, Gospića, Voćina, pa do Dubrovnika. Ljudi imaju Europsku uniju, ali imaju sve manje  za hranu i režije. Rusi su izvršili agresiju na Ukrajinu, pa će biti još teže. Već je postalo normalno da susrećemo sirotinju da kopa po kontejnerima za smeće. Ali i da slušamo i gledamo o tajkunima koji su se enormno obogatili dok ste vi krvarili i ginuli. Jeste li se za to borili, jeste li za to dali svoje živote? Sanjali ste Hrvatsku kao slobodnu i demokratsku. Vjerovali ste da će vašom žrtvom doći i kraj Udbašima, da se više ne će progoniti ljudi samo zbog toga što su voljeli i vole svoju Domovinu. I dok ste vi živjeli i ginuli za svoj san, oni su već tada stvarali svoju Hrvatsku. Vama metak, a njima imetak!

-Jebo vas Vukovar- napisao je i ostao živ, kako se kaže, neki notorni Jugoslavenčina.

Inače, i dalje nas nazivaju ustašama, ekstremnim desničarima, pa čak i fašistima. I to oni koji su u vrijeme rata, kad je krv tekla potocima, i po Hrvatskoj plesali "Žikina kola".

Vi im, i mrtvi, samo smetate.

Oni koji su ostali, koji su se uspjeli spasiti, ako su bili i na tzv. zapovjednoj dužnosti, uglavnom odgovaraju pred sudovima. Odgovaraju i zatvaraju ih jer su branili svoje. Neki, što neki, mnogobrojni  naši prijatelji i suborci, njih, da ne povjerujete, čak oko tri tisuće krenulo je za vama – na groblje. Izvršili su suicid, jer nisu više mogli gledati svu tu nepravdu, tu zonu sumraka koja se nadvila na Hrvatskom za koju ste dali tolike živote. Vidjevši što se događa nakon svega što smo prošli, i motornom pilom odrezali su si vratove.

Gdje su njihova imena, a bili su i poput vas – prvi kad je trebalo?!

Na tisuće hrvatskih branitelja je u međuvremenu umrlo. Umrli su i brojni očevi i majke, od tuge i žalosti. Umiremo polako i mi, koji vas se sjećamo, koji smo bili uz vas.

Na kraju, ne smijemo zaboraviti na poginulu i ranjenu djecu u vrijeme srpske i ine agresije.

Vi, koji počivate na grobljima, vi za koja se imena još ne zna, čiji posmrtni ostatci se još traže -bolje da ne vidite za što ste dali svoje živote.

Mladen Pavković