Mladen Pavković: Sramota. Polje natopljeno krvlju palo je šaptom!

Godinama su se mirno i dostojanstveno hrvatski domoljubi okupljali na Bleiburškom polju, odakle je tijekom svibnja 1945. krenula golgota ili kalvarija hrvatskog naroda. Oni koji govore i pišu da se i tamo nisu događali zločini nad Hrvatima koji su se već razoružali i predali – lažu.

Austrijanci su donijeli odluku da se na ovom krvavom mjestu više ne smiju održavati komemoracije i sjećanja, jer da se tamo svake godine okupljaju ustaše i fašisti, (sic!), bez obzira što na tom mjestu godinama nije zabilježen ni jedan ozbiljniji incident i što se ovo sjećanje održavalo pod visokim pokroviteljstvom Hrvatskog sabora.

Sada imamo to što imamo. Sjećanje na žrtve Bleiburga obilježit će se na više lokacija diljem Hrvatske, a među ostalim i na zagrebačkom groblju Mirogoj.

To se nikako nije smjelo dogoditi. To je isto tako, da malo karikiramo, da netko želi premjestiti sjećanje na sahranjene na Mirogoju na neku drugu lokaciju, tim prije, kako je ovih dana naglasio i Milan Kovač da se u Bleiburg  nisu išli veličati nikakvi sustavi, državne ideologije, nego obilježiti sjećanja i pomoliti se za sve ubijene od Bleiburga do grčke granice.

Iz Bleiburga,  sredinom svibnja 1945., krenule su kolone zarobljenih pripadnika poražene vojske (NDH) i civila na tzv. Križne putove, što je sve do početka stvaranja hrvatske države bilo prešućivano. To je bio zločin nad zločinom, a do danas se „ne zna“ ni tko je prvi došao na ovu ideju da se nemoćne ljude tjera poput životinja, da ih se tuče, izglađuje, ranjava, ubija… Ni jedan od zločinaca koji su činili ta zla do sada nisu ni pozvani na odgovornost, a kamoli da su bili kažnjeni. Ti Križni putevi su bili gori i od ruskih logora. Tako kako su gazili po Hrvatima nakon Bleiburga nisu ni po fašistima iz Austrije i Njemačke.

Hrvatska vlast nije smjela dopustiti da sjećanja u Bleiburgu padnu šaptom, bez ispaljenog metka, ako se razumijemo…., tim prije što postoji i Rezolucija Vijeća Europe o osudi zločina komunizma pod brojem 1481. Rezoluciju je donijela Skupština Europskog parlamenta, 25. siječnja 2006. u Strasbourgu, a u njoj se osuđuje zločinačka politika komunističke partije, od Oktobarske revolucije do pada Berlinskog zida, pri čemu su demokratski predstavnici žigosali komunizam kao totalitarnu ideologiju i pri čemu je u jednoj točci spomenuta i Brozova Jugoslavija kao država u kojoj su komunisti počinili brojne zločine nad narodima i pojedincima. Vijeće Europe je preporučilo da se u bivšim komunističkim državama, kao što je bila Jugoslavija, izvrši i lustracija pripadnika i doušnika  komunističke tajne policije i visokih dužnosnika komunističke partije koji su za vrijeme komunizma  kršili ljudska prava. Međutim, što se u vezi Rezolucije dogodilo u Hrvatskoj? Gotovo ništa ili ipak malo. Naime, razotkriveni su tek navodni zločini pripadnika komunističke milicije Mustača i Perkovića, te se počelo više nego ikada pisati i govoriti o bivšim Udbašima, ali umjesto da ih se proganja, procesuira i zatvara, nevjerojatno je s kojom žestinom pojedinci i skupine štite te ljude, kojih ima iznimno veliki broj, a koji su početkom devedesetih iz komunističke Udbe  jednostavno bez ikakvih provjera okrenuli kapute i počeli raditi, kao da se ništa nije dogodilo, u hrvatskim tajnim i inim službama. Za sobom su poveli i na stotine, odnosno tisuće izdajica i doušnika koji su činili zločine u vrijeme Brozove diktature, pa se poglavito nakon nekih bivših intervjua Perkovića stječe dojam da su bivši Udbaši bili na čelu stvaranja hrvatske države, a oni su ustvari ucjenama, krađama i raznim drugim "smicalicama" držali u "šahu" većinu onih hrvatskih velikana koji su istinski bili na čelu borbe protiv agresije Srba, Crnogoraca i Jugoslavenske narodne armije (JNA). Osim što su kao kameleoni preko noći iz Udbe prešli u hrvatske tajne i ine službe, što su njihovi kadrovi gotovo na svim važnijim vodećim funkcijama, od banaka, gospodarstva, pravosuđa, škola, zdravstva, pa sve do visoke politike, oni su uspjeli kao "tajne agente" i doušnike zaposliti i dobar dio članova svojih obitelji, pa se onda ne trebamo ni čuditi da u Hrvatskoj nema ni riječi o ikakvoj lustraciji, da je za hrvatsku Vladu Rezolucija Vijeća Europe o osudi zločina komunizma i dalje – mrtvo slovo na papiru. Eto, svako malo se otkrivaju Brozove masovne grobnice u Sloveniji i Hrvatskoj koje su prepune nevinih Hrvata. Tko istražuje te zločine? Sada nam je i te kako jasno da nitko, jer trebali bi ih istraživati isti oni koji su od zločinačke Udbe početkom devedesetih došli na Tuđmanovu stranu, a ti bivši Udbaši su i najveći zločinci, pa je nemoguće očekivati da će sami sebe procesuirati i zatvarati. Stoga nam se događa, kad se pronađe neka masovna grobnica iz Brozova režima, da dođu bageri(?), iskopaju kosti nevinih ljudi, pa se onda sve to stavi na hrpu, te ponovno zakopa, kao da se ništa nije dogodilo. Tko je nakon II. svjetskog rata pobio na desetine tisuća Hrvata, tko je pobio nevine Hrvate u inozemstvu, samo zato što se nisu slagali s Brozovom politikom? Sad se postavlja pitanje i o Golom otoku i Staroj Gradiški, najstrašnijim logorima smrti. Ako dođete u Staru Gradišku vidjet ćete kako taj objekt nitko ne održava, već se ruši sam od sebe. Još malo pa ne će ostati ni traga o ovom logoru, gdje su razni perkovići i mustači slali nevine Hrvate. Gdje su danas ti koji su upravljali ovim logorima smrti, u kojima je ubijen i masakriran tako veliki broj ljudi, gdje su oni koji su sudili te nevine Hrvate na tako strašne kazne? Neki su umrli, neki i dalje uživaju u svojim vilama i vikendicama na moru, a neki bome i dalje rade u tajnim i drugim policijskim službama, a osobito na sudovima i državnim odvjetništvima, kao da se zločini iz Brozova režima njih uopće ne tiču, pa se stoga stječe dojam da  bivši Udbaši nikada nisu bili jači. Pogledajte što se prigodom obljetnica rođenja ili smrti Josipa Broza događa u Kumrovcu. Tamo se svake godine okuplja sve više pristalica ovog zločinca, mašu jugoslavenskim zastavama, plešu srpska i ina kola, pljuje po Hrvatskoj, a uz to neprestano ističu da bez njih ne bi bilo ni Hrvatske!

U Rezoluciji Vijeća Europe o osudi komunističkih zločina  među ostalim se naglašava da žrtve zločina totalitarnih komunističkih režima koje su još žive ili njihove obitelji, zaslužuju sućut, razumijevanje i priznanje za svoje patnje.

Odnosi li se to i na žrtve Bleiburga?

Jeste li negdje čuli ili pročitali da su žrtve stradalih nevinih Hrvata, od Bleiburga, Stare Gradiške, Lepoglave pa do Golog otoka, ikada primili neko priznanje, odštetu ili slično? Hrvatska danas isplaćuje  odštetu pojedinim preživjelim Srbima koji su sudjelovali u srpskoj agresiji, ali im zbog pomanjkanja dokaza nije dokazano da su kao "civili" držali puške, dok nitko i ne pita za desetine tisuća nevinih Hrvata koji su nastradali od srpskog metka ili noža, a u čemu je iznimna uloga raznih bivših Kosovaca i Udbaša, poput  mustača i perkovića, za koje se, umjesto osude, pojedinci zalažu, kao da su Junaci Domovinskoga rata, a ne obični zlikovci, za koje nam jedna Njemačka mora pokazati tko su ti ljudi i objasniti zašto moraju iza rešetaka, a ne s "predsjednikom na kavu"!

Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.(UHBDR91.)