Mladen Pavković: Treba ustrajati i na osudi Bleiburških krvnika!

U Zagrebu se 29. i 30 listopada 2024., pod pokroviteljstvom Hrvatskog sabora, održava zanimljiv međunarodno-stručni znanstveni simpozij na temu: „Kultura sjećanja na ratne i poratne žrtve Bleiburške tragedije i križnog puta Hrvatskog naroda“.

Tijekom tih dva dana sa svojim referatima izredat će se brojni znanstvenici, s ciljem i željom da se još jednom razjasne okolnosti i ukažu na  patnje kroz koje smo prošli, a koje su ostavile dubok trag u hrvatskoj povijesti.

Ovaj skup trebala bi i morala prenositi i Hrvatska radiotelevizija (HRT). Ali…bojimo se da će to ponovno ostati na onome – bilo, pa prošlo, tim prije što  nam je  „svima“ i te kako poznata ova nezapamćena tragedija, kojoj se neprestano trebamo vraćati i koja bi već odavno bila „izbrisana“, kad ne bi ostala u dubini hrvatskog pamćenja.

Međutim, i na ovom simpoziju, nažalost, najvjerojatnije, neće se puno govoriti i o konkretnim imenima ratnih zločinaca, neće se postaviti pitanje – zašto nitko od njih nije suđen ni osuđen za smrt toliko velikog broja ljudi, prije svega žene, djece i staraca, odnosno zašto ti zločinci još uvijek slobodno šeću i dalje žive u svojim vilama? (Ako ne oni onda njihove bliža i daljnja rodbina).

A na Bleiburškom polju, kojeg je svake godine posjećivalo sve više ljudi, sredinom svibnja 1945., kad je već okončan II. svjetski rat,  pod vodstvom Josipa Broza Tita i njegovih saveznika, veliki broj Hrvata, ali i drugih, bili su izručeni nesmiljenim i bezobzirnim krvnicima – koljačima, koji su masovno došli na ovo mjesto u želji i nadi da će ih zaštiti velike svjetske sile, poput Engleske, ali, kao i mnogo puta dosad u povijesti hrvatskog naroda, doživjeli su – katastrofu, od kojih se Hrvati i Hrvatska nikada ne će oporaviti.

Nešto slično nam se ponovilo i 18. studenoga 1991. u Vukovaru i Škabrnji, ali u odnosu na Bleiburg u nešto „blažem“ obliku. I tamo bezdušni  krvnici nisu identificirali, pa ni razabirali žrtve, oni su znajući što čine svjesno obavljali zločinački naum: lišiti jedan narod cvijeta njegove opstojnosti.

Neki zločinci, masovne ubojice, znale su poslije krvavih pirova licemjerno oprati ruke. Ovi koji su učinili jedan od najstrašnijih zločina u Europi nisu uradili ni to. Glumili su nezainteresiranost, nebrigu, zatvarali su oči pred etnocidom. Hladno, kao da predaju stoku na klanje, izručili su nevine ljude Brozovim barbarima, a ovi su ih ubijali kao golubove na grani, ili su ih pak mučili vodeći ih tzv. Križnim putovima, gladne, žedne, jadne po selima i gradovima diljem bivše, propale Jugoslavije, gdje su ih organizirano dočekivale skupine sljedbenika tog masovnog ubojice i onako „spontano“ kako samo oni to znaju dovršavali krvavi partizansko- komunistički pir, bez suda i suđenja.

Ono što je neshvatljivo je i činjenica što se o strahotama Hrvata (ne samo onih oko Bleiburga) nije smjelo pisati ni govoriti sve do 1990., odnosno do početka stvaranja hrvatske države. Sudionici tih zbivanja toliko su bili preplašeni da nisu htjeli „zucnuti“ ni riječ.

Kad su primjerice ugledni i cijenjeni hrvatski redatelji Jakov Sedlar i Nikola Knez, ali još neki,  snimili i prikazali filmove na ovu temu, uglavnom su primali  kritike, jer većinu medija u Hrvatskoj nažalost drže oni koji i dalje podržavaju zločine i zločince i kojima takvi uradci dolaze kao „prst u oko“, iako bi i filmove o tragediji Hrvata trebalo  prikazivati i u školama, kao što su nekada svi morali gledati „Mirka i Slavka“ ili pak „Desant na Drvar“.

Hrvati su poznati i po tome da mnoge stvari brzo zaborave i oproste. Tako se čuje da i Brozovim koljačima treba to isto učiniti. Međutim, naš odgovor je – ne zaboraviti i ne oprostiti! Kad ste primjerice čuli barem od jednog partizansko-komunističkog koljača da traži oprost? Svatko od njih će vam reći – mi smo sve to radili po naređenju i zakonu!

Da, po zakonu Tita i partije!

Kad su nas srpski i ini zločinci napali 1991. malo je tko očekivao da se Bleiburg može ponoviti. A ponovio se, od Vukovara, Pakraca, Srebrenice, Gospića, Šibenika, Zadra, Lipika, Petrinje,  Škabrnje, Lovasa, Saborskog, Voćina, Osijeka, Knina i brojnih drugih gradova i mjesta.

Tko je odgovarao za ratne zločine nakon i u vrijeme II. svjetskog rata, kad su u pitanju „pobjednici“? Nitko! A tko je odgovarao za ratne i ine zločine u vrijeme hrvatskog obrambenog rata, od onih koji su izgubili bitku, koji su iz Hrvatske bježali kao zečevi? Opet nitko, ili se većinom sudilo u „odsutnosti“, što nije ništa drugo nego ismijavanje žrtava.

I iza Bleiburga i  Domovinskoga rata, Hrvati u dušama nose tugu, a na tijelima ožiljke. Nikada se više ovaj napaćeni narod ne smije klanjati zlatnoj teladi! Mnogo je gubilišta Hrvata iza nas. U Sloveniji, kažu, nema zemlje, a da nije natopljena i krvlju naših očeva, braće, sinova, kćeri. Nu, ako u vrijeme komunizma nisu dali da se o tome govori, a kamoli da se pokopaju naši mrtvi, zašto se to ne dopusti danas? Koliko je još  posmrtnih ostataka u Hudoj jami, Kočevskom rogu, Maceljskoj šumi, Teznom i u niz drugih nespomenutih masovnih grobnica? Koliko je hrvatskih nevinih domoljuba masakrirano od Golog Otoka, Lepoglave, pa do Stare Gradiške? Na sva ta mjesta prijeko je potrebno i dalje (bez obzira na zabrane)   neprestano hodočastiti, tim više što smo svjedoci da bivši partizani ne zaboravljaju, ali i ne opraštaju navodne zločine koje su učinili njihovi protivnici.

U Jasenovcu, primjerice, nisu samo ustaše ubijale. Taj logor bio je i jedna od posljednjih postaja velike kolone hrvatskih zarobljenika iz Bleiburga. Baš na tom mjestu je završio njihov križni put. Kad ste , kako smo već rekli, do 1990. čuli ili čitali nešto i o tome?

Ima ljudi koji su se nekim čudom uspjeli spasiti jugoslavenske i srpske čizme, odnosno metka. I svjedočili su o tome, što im se događalo te 1945.-te.

• „Hodali smo cijelog dana. Neprestano. Bez odmora. Bez hrane i vode. Poput preteškog zrelog voća s otežalih grana, iznemogli ljudi su padali, a krvnici-sprovodnici su ih ubijali“- napisao je jedan koji je preživio Bleiburg.

Međutim, taj krik i danas malo tko čuje!

Mladen Pavković