Mladen Pavković: Zašto su Hrvati tako strašljivi?

U vrijeme komunizma i zbog običnog vica o Titu i Partiji mogao si imati teških komplikacija, a poglavito ako si se usudio i javno nešto protiv njih prigovoriti.

Danas je drugačije. Možeš govoriti i pisati o svemu i svačemu, pa i najveće gadosti  o najvišim državnim političarima i politikantima, a osobito o Junacima Domovinskoga rata, Katoličkoj crkvi i drugom,  i ništa ti se ne će dogoditi.

Druga je ipak stvar u malim sredinama, općinama ili županijama. Tu to pravilo baš i ne važi, jer zamjeriš li se gradonačelniku ili županu (koji su dobrano povezani od policije do tužilaštva) ti i tvoja obitelj možete snositi i te kakve „nevidljive“ posljedice.

Nu, Hrvati vole mnogo pričati, ali pretežno za stolom u kavani ili isključivo tamo gdje ih tek rijetki mogu čuti. Sve se više govori: Nećemo o ovome preko telefona! Nekako se stječe dojam da je ipak ponovno zavladao strah, da ljudi ne će i ne žele javno govoriti, poglavito o stvarima od “nacionalnog“ interesa, kao da se boje da im kojim slučajem neki zalutali Udbaš ponovno ne zakuca na vrata. Naši ljudi znaju sve o „svemu“, ali to bi ipak zadržali za sebe. A oni koji imaju hrabrosti nešto i reći, pored mase „nezavisnih“ medija, nemaju prigode, odnosno ne zovu ih (svaka čast iznimkama). Ako ste primijetili, u tzv. političkim emisijama neprestano se javljaju i neprestano slušamo jedne te iste. To se osobito odnosi na četiri programa Hrvatske radiotelevizije (HRT), gdje nema šanse da „zaluta“ neki koji nije na aktualnoj političkoj liniji. Ili obično za goste zovu tri iz vladajuće i jednog iz oporbe, tek toliko da se vidi što je i kako funkcionira „demokracija“. I kad se rade ankete, uvijek zovu jedne te iste, recimo desetak ili petnaestak ljudi iz Hrvatskog sabora, ili „slučajne“ građane koji svi „jednako“ misle. Nije li vam već smiješno kad svaki dan prikazuju hrpu novinara s kamerama ili magnetofonima kako ispred Hrvatske Vlade na Markovu trgu čekaju nekog političara ne bi li im se smilovao i dao neku (jadnu) izjavu?

Drugim riječima, u Hrvatsku se ponovno vratila – šutnja. Svojedobno se šutjelo se o lex Perkoviću, Agrokoru, suđenjima šestorki (i ne samo njima) u Haagu, šuti se o reformama, zdravstvu, školstvu, braniteljima, ratnoj odšteti, nestalima, partizanskim masovnim grobnicama, tajkunima, otoku kojim već 21 godinu „gospodari“ za sitniš Rade Šerbedžija, šuti se o svemu.

Svi sve znaju, nitko ne smije ništa reći. Ili neće ništa reći. Ili ne želi bacati klipove pod noge.

Nema nikoga da lupi šakom po stolu, da zaurla, da tu hrvatsku šutnju napokon pretvori u glasno urlanje. Oni, istina malobrojni, koji su to pokušali, poput biskupa Vlade Košića, akademika Pečarića ili prof. dr. Zvonimira Šeparovića, odmah su navukli bijes, prije svega ekstremnih ljevičara, kojima su i dalje gotovo svi mediji otvoreni. Pogledajte samo što se neprestano događa s Markom Perkovićem Thompsonom. Puni nogometne stadione, najveće koncertne prostore, (sad je malo stao zbog korone), ali kad otpjeva najljepšu ljubavnu ili domoljubnu pjesmu, bacaju se na njega poput hijena, žele ga „rastrgati“, kao nekada Vice Vukova i slične. Kad je bila, recimo, neka tv ili radio emisija na temu – hrvatska šutnja?

 A šutnja, poglavito, danas, nije zlato!

Stoga, dosta je zatvaranja očiju, pa i usta.

Na HRT-u, primjerice jedan Aleksandar Stanković,  godinama  „terorizira“ svojim emisijama. Poziva koga hoće, blebeće o čemu hoće. Nezamjenjiv je. Ljudi misle da ono što taj „baljezga“ da je istina. A on zapravo vodi političku igru. Ono što kažu njegovi gosti, obično je i glavna „top tema“ i u središnjoj informativnoj emisiji. Stječe se dojam da on ne šuti, da jasno i otvoreno iznosi svoje stavove, a u biti iza svega se krije „kazališna igra“, gdje je on tek jedan od malih igrača, koji će prije ili kasnije odlepršati kao da ga nikada nije ni bilo. Jadnik.

Nema novina u kojima se ne javljaju razni jergovići i baš o svemu nam drže prodike i propovjedi. A mi šutimo. A čovjek je svojedobno dezertirao iz Sarajeva.

U Hrvatskoj danas (da se malo našalimo) jedino ne šute Milanović i Plenković. Ostali se kriju iza njihovih kišobrana. Nitko se javno ne usudi govoriti kao oni. Nu, što je još gore, šute i tzv. intelektualci, od književnika, profesora, liječnika, umjetnika,  pa do akademika, (svaka čast iznimkama), a u zadnje vrijeme sve se manje čuje i riječ  hrvatskih branitelja, koji itekako trebaju i imaju o čemu govoriti.

Poljoprivredni, odnosno seljaci ili pak radnici govore samo ako „aga kaže“. Umirovljenici s dvije tisuća mirovine ni tada!

Ne snimaju se ni dokumentarni filmovi na tu temu. Nema, kao u vrijeme komunizma, ni otvorenih pisama ljudima na vlasti. Oni kojih ih i pišu nemaju ih gdje i objaviti, pa uglavnom i ne znamo za njih. Tu i tamo možebitno nešto od toga se objavi na nekom portalu, ili knjizi (u sto primjeraka) koju sami financiraju. Istina, ali opet većinom na pojedinim portalima, tu i tamo čuje se neka oštrija riječ o Hrvatskoj i Hrvatima, odnosno o politici, onih koji žive u inozemstvu. Međutim, to ipak nije to, jer jedno je govoriti i pisati u Hrvatskoj, a drugo tisuću ili deset tisuća kilometara daleko od nje. Nu, u svakom slučaju treba čuti i Hrvate koji žive vani, ali – tko se na njih uopće više i obazire? „Šutnuli“ su ih kao „zadnje smeće“, iako bi se od njih i te kako puno moglo naučiti i zaraditi.

U vrijeme komunizma jedan dio hrvatskih intelektualaca, unatoč teškim nevoljama, itekako se borio da se prekine šutnja. Tuđman, Gotovac, Veselica, Tomičić, Šošić, Glibota i drugi pisali su otvorena pisma političarima, ali i ljudima poput Krleže, koji su bili iznimno utjecajni kod Tita i partije. Krleža je osobito bio taj koji je svojom „šutnjom“ sahranjivao hrvatske domoljube. I umjesto da se danas govori o Krležinoj šutnji, to se marginalizira, i nameće nam se ovaj jugoslavenski pisac kao nekakav bard hrvatske književnosti. Za vrijeme života Josipa Broza nitko nije ljepše i bolje pisao o ovom zločincu, čijeg smo se imena trga napokon nakon dugih natezanja (zahvaljujući skupini domoljuba koji su mjesecima tamo protestirali) riješili i u Zagrebu. On iz svoje otete vile uopće nije osjećao moralno i psihološko nasilje koje je vladalo u Hrvatskoj, nije osjećao bijedu hrvatskog radnika i seljaka, progone Hrvata zbog njihova mišljenja, itd. i tome slično. Danas se po njegovu imenu naziva i Leksikografski zavod, iako je svaka enciklopedija koja je objavljena u vrijeme njegova života puna laži, falsifikata i obmana.

Ni o tome nitko ne govori i ne piše. Je li stvarno hrvatska šutnja – zlato? Ili?

Mladen Pavković