Mons. Božo Milanović, istarski svećenik, otac Istre, nesalomljiv u progonu, odlučan u borbi za hrvatski identitet Istre i njezino uključivanje u domovinu Hrvatsku
Povodom 130 obljetnice rođenja i 40 obljetnice smrti mons.dr.sc. Bože Milanovića
Za nas Istrane i Hrvate naročito su zaslužna i poštovana tri istarska velikana, a to su biskup Juraj Dobrila, odvjetnik Matko Laginja i mons. dr.sc.Božo Milanović, koji su svoje življenje i cjelo životno djelovanje žrtvovali za Boga, za istarski i hrvatski narod. Zato moramo o njima govoriti, propagirati njihove životne vrijednosti o poštenju i poštivanju drugih, nasljedovati njihove vrline i pozitivne kvalitete koje za svagda ostaju kao stalne životne vrednote u današnjem globalističkom i protukršćanskom svijetu, za održavanje i opstanak našeg hrvatskog naroda i društva, Crkve i obitelji.
Mons. dr.sc.Božo Milanović ( (Kringa, 10. listopada 1890. – Pazin, 28. prosinca 1980.) Bio je već kao osnovnoškolac vrlo pobožan. U crkvi je ministrirao, a novcem koji je dobio kupio je molitvenik „Oče, budi volja tvoja“ biskupa Jurja Dobrile, za koji oduševljeno zapisuje: „Pročitao sam ga od početka do kraja“ Završivši pet razreda osnovne škole, Milanović se s ocem upućuje u Pazin gdje upisuje prvi razred hrvatske klasične Carsko-kraljevske velike državne gimnazije u Pazinu. Završio je teologiju u Gorici, a za svećenika je zaređen 1914. godine u Trstu. Nakon Prvoga svjetskog rata bio je kratko vrijeme župnik u Kringi, a 1922. godine premješten je u Trst, gdje je vodio brigu o održavanju nacionalne svijesti istarskih Hrvata i Slovenaca. Priređivao je i tiskao molitvenike, katekizme, vjersku i poučnu literaturu, beletristiku i drugo. Bio je glavni pokretač Društva sv. Mohora za Istru, a sa suradnicima znatno je pridonio očuvanju hrvatskog identiteta u Istri između dvaju svjetskih ratova, u doba kada je fašistička vlast nastojala potpuno izbrisati hrvatsku i slovensku nacionalnu nazočnost. U Trstu je ostao do 1941. godine, a potom je do rujna 1943. godine bio interniran u Bergamu.
Zbog cjelokupnoga stanja u Istri tijekom međuratnoga razdoblja, Milanović uviđa važnost svećeničkoga poziva, ali i njihovu nacionalno-političku ulogu. Početkom 1938. godine u podužem pismu upućenome hrvatskim bogoslovima u Gorici, iznosi svoj koncept svećenstva kao narodnoga radnika, potrebu odgoja za tu ulogu, kao i neke praktične upute da bi bogoslovi, kao budući svećenici, mogli adekvatno ispuniti tu ulogu: „Vi imate postati ne samo svećenici nego i narodni radnici i vođe. Radi toga treba da se spremate za tu važnu zadaću“. Milanovića je na tu izjavu potaknulo i nastojanje talijanske fašističke politike da i crkvu talijanizira pa je bila u opasnosti upravo i njihova nacionalna pripadnost i svijest o potrebi nacionalnoga rada. Milanović se kao neprijeporni autoritet među istarskim svećenicima, osjetio pozvanim da svoje buduće kolege upozori da u ime vječnih ideala ne bi smjeli zanemariti ni one zemaljske, u koje je, po njemu, spadala borba za opstanak hrvatskoga naroda u Istri, dotično „da ostane svoj na svome, da zadrži svoj jezik i svoje običaje te da svoju dotadašnju kulturu ne izgubi nego da si je sačuva i dalje izgrađuje, ukratko da kao narod ne propadne nego i dalje da živi”
Nakon pada fašizma u rujnu 1943. godine vratio se iz internacije u Trst. Odmah nakon završetka rata predstavnici nove vlasti u Istri i Hrvatskoj uspostavili su s Božom Milanovićem kontakt, želeći dobiti potporu Crkve za pregovore o budućim državnim granicama. Presudno je bilo njegovo angažiranje s drugim istarskim svećenicima na susretima s međusavezničkim povjerenstvom za razgraničenje u ožujku 1946. godine, tijekom kojih je pomoću podataka iz crkvene statistike dokazivao da Istra i Slovensko primorje moraju pripasti Jugoslaviji. Također je sudjelovao i u radu Pariške mirovne konferencije. U studenome 1946. godine preselio se iz Trsta u Pazin te preuzeo dužnost ravnatelja sjemenišne gimnazije, obnašavši je do 1968. godine. Napisao je nekoliko povijesno-publicističkih knjiga o novijoj povijesti Istre. Umro je u Pazinu 28. prosinca 1980., a pokopan je na tamošnjem groblju Moj mir.
Njegove bitne uloge: “Otac Istre”, svećenik, znanstvenik, profesor, političar i antifašist, “karizmatični Istranin” (M. Bertoša, 2000), “Sin Istre” (M. Rakovac, 2009), “dosljedan kršćanin, katolički svećenik, borac za narodnu pravdu” (J. Pavlišić, 2017), “Otac Istre i istarskih Hrvata” (Hrvatski tjednik, 25.01.2017). S. Trogrlić (2011) u znanstvenoj monografiji “Mons. Božo Milanović: istarski svećenik (1890.-1980.), Crkveno- vjersko i javno-političko djelovanje”. Zanimljivo, autori koji pišu o mons. Božo Milanoviću najmanje koriste oznake domoljub i antifašist. Naime, mons. Božo Milanović je svoj antifašizam pokazivao u najtežim razdobljima talijanskog fašizma u Istri. Posebno je istaknuta uloga i zalaganje mons. B. Milanovića u međunarodnim pregovorima o razgraničavanju Istre prema Italiji poslije II. svjetskog rata. J. B. Tito i komunističke vlasti poštivali su zasluge mons. B. Milanovića u očuvanju nacionalnog identiteta Istre. Mons. B. Milanović je tri puta susreo J. B. Tita. Predsjedink Jugoslavije odlikovao je “Oca Istre” Ordenom zasluga za narod sa srebrnom zvijezdom (1973). Samo velikani dobiju čast da se njihov lik pojavi na poštanskoj marci. Mons. B. Milanović je tu čast dobio 1990. godine.
Život i rad u Trstu do 1945.godine
Nije bio nimalo lagan životni put mons. Bože Milanovića. Od samog početka svog rada i djelovanja nakon što je 1914. godine zaređen za svećenika. Bio je zložen stalnim pritiscima i prijetnjama, uhićenjima i saslušavanjima i prijetnjama fizičkom likvidacijom. Od samog početka talijanske okupacije Istre u studenom 1918. godine, prijetili su mu , da bi sve kulminiralo na početku 1922. kad su ga, po povratku iz Trsta, posjetila dvojica karabinjera i priopćila mu da fašisti iz 18 raznih istarskih mjesta kane doći u Kringu i ubiti ga, Milanović se odlučio skloniti u Trst, uvjeren kako će njegov kulturno-prosvjetni i nacionalno-politički rad manje biti primjetan u velikom Trstu, nego u maloj Kringi. Da se ne radi o ispraznim prijetnjama uvjerila ga je napomena jednog posjetitelja kako će, u slučaju da vjernici Kringe ustanu u obranu svog mještanina i svog župnika, spaliti cijelo selo.
O svemu je obavijestio biskupa Angela Bartolomasija, a on ga je 7. veljače 1922., na nagovor tršćanskog kanonika Ivana Mandića, imenovao župnim pomoćnikom u župi sv. Ivana u tršćanskom predgrađu Guardiella, župi nastanjenoj pretežno slovenskim vjernicima. Dolaskom u Trst počinje novo razdoblje u životu i djelovanju Bože Milanovića, gdje se mogao bez prijetnji u mirnijem okruženju posvetiti nacionalno-političkom i kulturnom radu kao važnim dijelovima pastoralnog rada. Za 21-godišnjeg boravka u Trstu, uz ostale poslove, Milanović je osnovao, upravljao i usmjeravao rad Društva sv. Mohora za Istru. Sve vrijeme obavljao je poslove predsjednika, tajnika i blagajnika. Za izdavanje i uređivanje knjiga brinuo se Vladimir Sironić. Do 1945. godine Društvo je izdalo 58 naslova. Redovito izdanje za svaku godinu bila je Istarska Danica, koja izlazi i dan danas.
Istarska Danica bila je i još je hrvatski katolički kalendar neprocjenjive vrijednosti za cijelu obitelj, koji donosi astronomske i vremenske podatke, vrelo je različitih informacija: opisuje crkvenu i društvenu stvarnost i povijesne trenutke, osobe, velikane Crkve i naroda, kulturnu baštinu, jednostavnim jezikom govori o gospodarskim i inim temama, pruža liječničke savjete, informacije ratarima, uzgajivačima stoke, ljubiteljima prirode, umjetnosti, folklora i dr.
https://www.istrapedia.hr/hr/natuknice/1217/istarska-danica
Društvo sv. Mohora za Istru bilo je prvim izdavačem Istarske Danice. Prvotno je kalendar tiskan u 3200 primjeraka. Naklada se povećala na više od 10 000 primjeraka. Izlazio je s prekidima od 1940. do 1947. godine. Prekidi su uslijedili nakon što su ga zabranile talijanske okupacijske vlasti, kao i ostali hrvatski i slovenski tisak. Izlazio je s prekidima od 1954. do 1971., kad su ga zabranjivale jugoslavenske komunističke vlasti. Između tih dviju zabrana počeo je izlaziti u Pazinu, kamo se preselio Božo Milanović i Društvo svetog Mohora za Istru (od 1947. Istarsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda). Ponovno ga je pokrenuo Antun Hek s mladim intelektualcima 1971. u Zagrebu, pripremivši ga za 1972. godinu, ali i taj su broj vlasti zabranile i zaplijenile. No, od 1973. izlazi redovito, na oko 250 str. veličine 14cm×20cm, i tiska se u više tisuća primjeraka.
Kapitulacijom Italije u Istru su došli Nijemci. Pokušali su je zadržati u svojoj vlasti i spriječiti prodiranje engleskih i američkih trupa. Tada su Nijemci bili ti koji su donosili odluke, a s obzirom na to da talijanska vlast više nije odlučivala ni o tisku u Trstu i Istri, Milanović se prihvatio posla. Najprije je sastavio zidni kalendar, koji je 1944. godine tiskao u 10 tisuća primjeraka, a ponovno je 1945. kalendar tiskao u 15 tisuća primjeraka. Iste je godine tiskao i Prvu čitanku u 23 tisuće primjeraka, molitvenik Oče budi volja tvoja u 50 tisuća primjeraka te Oče naš 40 tisuća primjeraka.
Nakon završetka 2.svjetskog rata u Titovoj Jugoslaviji
Drugi se svjetski rat približavao kraju, a Titove su čete nadirale u Istru, tjerajući s tih prostora preostale Nijemce. No, čak i kada je Njemačka vojska bila protjerana i teritorij je bio oslobođen, za pripojenje je trebalo čekati odluku Mirovne konferencije u Parizu, u kojoj su odlučivali predstavnici Sjedinjenih Američkih Država, Engleske, Francuske i Rusije. Da priključenje Istre Jugoslaviji ne zahtijeva samo nova komunistička vlast, trebalo je dokazati i istarsko svećenstvo, koje je po tome pitanju, na čelu s Božom Milanovićem, dalo svoj izuzetan doprinos. Dok je još trajao rat komunističko-partizansko vodstvo smatralo je istarsko katoličko svećenstvo jednim od glavnih protivnika partizanskog pokreta i suradnika okupatora.Iako su svo to vrijeme komunistički moćnici sustavno napadali katoličko svećenstvo, nakon rata je prevladao politički pragmatizam.
Predstavnici nove vlasti, tajnik Oblasnoga narodnog odbora za Istru, Dušan Diminić i blagajnik Ivan Motika tražili su sastanak sa Milanovićem. Do Milanovića su došli preko seljaka Ivana Kolića iz Barbana, koji je savjetovao članovima Oblasnoga odbora da se obrate njemu, ako žele biti u vezi s istarskim svećenstvom. I Ljubo Drndić, jedan od prvih organizatora NOP-a u Istri, u svojim je sjećanjima, također, pisao da mu je tinjanski svećenik Zvonimir Brumnić savjetovao da kontaktira Milanovića, tj. da se na njega može osloniti. O razgovoru zapisuje kako je Brumnić govorio o Milanoviću s izuzetnim poštovanjem.
Evo što o tom razdoblju govori povjesničar prof, dr. sc. Ivan Milotić;
Proglas istarskih rodoljuba od 13.rujna 1943.godine, odnosno lažiranoj odluci o priključenju Jugoslaviji 25.rujna 1943.godine, koju su komunisti preradili.
Kriterij za priključenje nije bila Titovo ratno oslobađanje, teritorij koji je Tito držao, već etnička linija stanovništva.
Tito je u 40 dana 1945.godine, što je držao Trst dao pobiti 15 000 ljudi, sa izlikom da se ubijaju fašisti, a fašista nije bilo, jer su otišli kada je Italija kapitulirala još 8.rujna 1943. godine.
Sve te masovne likvidacije pravdaju se antifašizmom, a ustvari su zločin komunističkog režima protiv domicilnog stanovništva.
Uloga Katoličke crkve kao zaštitnice naroda je bila presudna!
Istarski svećenici su bili istinski kršćanski antifašisti, a ne kao komunistički antifašisti , koji su ustvari fašisti, po masovnim likvidacijama.
Ničeg antifašističkog nije bilo u klanjima (Miroslav Bulešić) u jamama, masovnim likvidacijama nad stanovništvom, ne nad neprijateljima-okupatorima, nego nad domicilnim stanovništvom.
Istra je kraj u kojem žive i Talijani i Slovenci i Hrvati u definiranim granicama, Katolička crkva jednako je štitila svo stanovništvo Istre!
Izvadak iz knjige “Katolička crkva u komunističkoj Hrvatskoj 1945.-1980.”.Miroslava Akmadže ,prvo poglavlje
Sastanak istarskog svećenstva sa Komisijom koju su osnovali Saveznici (Engleska, SAD, Francuska i Rusija) pri Mirovnoj konferenciji u Parizu 1946, godine.
“Dne 19. marča 1946. došli su u Pazinu pred Komisiju točno u 22 i 45 te su ostali točno do 2 sata poslije pol noći svećenici Božo Milanović, Tomo Banko i Leopold Jurca kao pretstavnici hrvatskog istarskog svećenstva, organiziranog u “Zboru svećenika sv. Pavla za Istru.”
Kod dugog stola sjedili su predstavnici Engleske, Američke, Ruske i Francuske Vlade. Bilo je u svemu 17 osoba, a pretsjedao je Englez. Nakon što su spomenuti svećenici dali ruku Delegatima i sjeli uz njih pročitali su spis o tajnosti ispitivanja.
Pretsjednik Komisije pozdravio ih je i spomenuo taj spis te ih je upitao, koliko i koje svećenike pretstavlja “Zbor svećenika sv. Pavla za Istru”. Pretsjednik Zbora Tomo Banko odgovorio je: 52
Tada su svećenici iznijeli podatke da od ukupno 154 svećenika u Istri, 88 je talijanskih, 132 hrvatske župe, 21 talijanska i 23 mješovite, među koje računamo samo one, koje imaju više od 10% druge narodnosti. Prema tomu u Istri je od svih župa i samostalnih kapelanija 75% hrvatskih, 12% talijanskih, i 13% mješovitih.
Iz zapisnika maratonske sjednice održane u Pazinu 22. i 23. ožujka 1946. vidi se da je Josip Roglić, nastupajući kao predstavnik »Jadranskog instituta«, objašnjavao prisutnima da su popisivači bili svećenici i učitelji, ali je naglasio: »Koliko je god bilo moguće, upotrebljavali (smo) svećenike, jer su oni duže u mjestima od učitelja« Obilazak Međusavezničke komisije po Istri iskoristili su i istarski Talijani, kako bi se probili sa svojim željama do Saveznika, čime je narušena jugoslavenska propaganda o jedinstvenoj potpori i Talijana i Hrvata priključenju Jugoslaviji. Primjerice, u mjestu Galižana Talijani su tajno tiskali i podijelili letak na engleskom jeziku kojim mole Saveznike za izbavljenje od jugoslavenske okupacije.
Svećenici Tršćansko-koparske biskupije: Božo Milanović, Hrvat, i Anton Piščanec, Slovenac, sudjelovali su u radu jugoslavenske delegacije od početka svibnja do kraja lipnja 1946. u pripremi za Parišku mirovnu konferenciju. Božu Milanovića je primio pariški nadbiskup kardinal Souhard, za kojega se nakon toga pročulo da podupire zahtjev za pripojenje Istre Jugoslaviji. Vijeće ministara (SAD, SSSR, Francuska i V. Britanija) na četvrtoj konferenciji u Parizu 1. srpnja 1946. donijelo je odluku da će Jugoslaviji pripasti sav teritorij istočno od tzv. francuske crte razgraničenja, tj. čitava Istra osim Bujštine i Koparštine, koje će pripasti Slobodnom Teritoriju Trsta (STT).
Vladimir Bakarić je na sjednici biroa CK KPH održanoj 1. svibnja 1946. godine zaključio je: »U popove se ne treba dirati dok se te stvari vani ne svrše«
I stvarno je nakon završetka Mirovne konferencije u Parizu počeo progon vjernika i svećenika!
Komunisti nisu podnosili nikakav pluralizam pa je, prema zapisniku sa sjednice biroa CK KPH održane 17. siječnja 1947. u Zagrebu, Vladimir Bakarić rekao kako su se u zadnje vrijeme »aktivizirali popovi u Istri«, koji u Pazinu drže seminare, izdaju list »Gore Srca«, a pripremili su kalendar uperen »protiv nas« i pod vidom napada na bezbožnike napadaju pojedine komuniste. Na sjednici biroa CK KPH održanoj 13. veljače 1947. u Zagrebu, član CK Marko Belinić iznio je da je među neprijateljima Božo Milanović posebno vješt te napada komuniste kao bezbožnike. Potpisivanjem mirovnog ugovora s Italijom, 10. veljače 1947. formiran je Slobodni Teritorij Trsta.Narodna skupština FNRJ ratificirala je Mirovni ugovor s Italijom 23. kolovoza 1947. Prezidijum Sabora Narodne Republike Hrvatske donio je »Ukaz o proširenju Ustava, zakona i drugih propisa Narodne Republike Hrvatske na područje Istre, gradova Rijeke i Zadra te otoka Lastova« 25. rujna 1947. Tom prilikom su cijela Istra južno od rijeke Mirne, uključujući grad Pulu, kao i Rijeka, Zadar, Lastovo i Palagruža, postali dijelom Hrvatske.
Područje Istre između rijeka Mirne i Dragonje ili Bujština sa susjednom je Koparštinom postala dio Zone B novoosnovanoga Slobodnog Teritorija Trsta (STT), što je značilo da i nadalje ostaje pod upravom Jugoslavenske armije. Konačno je 5. listopada 1954. potpisan Londonski memorandum o sporazumijevanju. Po njemu su Italija i Jugoslavija razdijelile STT tako da je Italija anektirala Zonu A STT, a Jugoslavija Zonu B STT (kotareve Buje i Kopar) zajedno s djelićem Zone A. Već 7. listopada 1954. jugoslavenska vlada, Savezno izvršno vijeće (SIV), donosi Rješenje po kojem tijela NR Hrvatske preuzimaju upravu nad Kotarom Buje.Konačno razgraničenje između Jugoslavije i Italije postignuto je osimskim sporazumima 1975.godine!
Talijanski biskup Radossi bio je strašno razočaran takvim ishodom, pa je sa 50-tak talijanskih svećenika napustio Istru. To i strah talijanskog stanovništva od komunističke represije izazvalo je drugi egzodus Istrana, ali ovaj puta Talijana. I tršćanski biskup Santini bio je isto pogođen takvim rješenjem, jer mu je biskupija bila podijeljena i to nikako nije mogao prihvatiti. Za njega je to bila “nepravedna okupacija”
No političko se ozračje promjenilo, počeli su progoni vjernika i svećenika, istarskih rodoljuba-narodnjaka, pripadnika talijanske nacionalnosti, gdje se u mnogo slučajeva radilo o osveti na osobnoj razini. Ljudi su nestajali, punile su se kraške jame (fojbe) sa svima koji nisu prihvaćali komunističku ideologiju.
Talijansko stanovništvo se zastrašivalo i time poticalo na iseljavanje različitim metodama . Strah je ljude poticao na odlazak, ne samo Talijane, nego i Hrvate koji nisu prihvatili komunističku ideoligiju. Bilo je tada svakakvih metoda zastrašivanja, iživljavanja, mučenja i ubijanja .
Osobito je žalosno i teško seliti se i napustiti sve što imaš, život koji si vodio, sa malo osobnih stvari koje stanu u jedan ili više kofera i ideš u nepoznato. To je popratna pojava u svim ratovima u kojima stradava i civilno stanovništvo. I u Domovinskom ratu su se ponavljale takve slike kolone izbjeglica, koji su morali napustiti svoje domove i imanja samo sa vrećicom u ruci!
Točan broj stradalih u fojbama teško je utvrditi, kao i točan broj iseljenih, pa prema dostupnoj literaturi može se govoriti o procjeni. Talijanska strana uveličava brojke, komunisti ih smanjuju, stoga se brojke i razlikuju.
Utemeljenije procjene variraju između 4 500 -6 000 ljudi na cijelom području Istre i Julijske krajine kao žrtve fojbi, a procjena iseljenih -esula kreće se od 200 do čak 350 tisuća ljudi, što je ustvari nerealno s obzirom da je Istra imala ukupno oko 230 tisuća stanovnika.
Represija komunističkih vlasti prema Katoličkoj crkvi u Istri
Na sjednici Politbiroa CK KPH 1.kolovoza 1947.godine, izvješćujući o Istri, Antun Biber-Tehek je upozorio, da je zbog slabosti u radu po raznim linijama, UDB-e, sudstva i slaba briga o prehrani stanovništva, ojačala pozicija svećenika i aktivnost drugih neprijateljskih elemenata. Predložio je da se u borbi protiv svećenstva i tih drugih elemenata povede oštriji kurs, te da se svećenike prisili na poštivanje zakona i drugih državnih propisa.Ustvrdio je da borba protiv svećenika ne može biti uspješna , dok partijskoj organizaciji ne bude jasan stav u svezi sa religijom.
U Elaborat o političkom stanju i aktivnostima Narodne fronte u 1947.godini priređenom za potrebe Politbiroa CK SKH u poglavlju ” Utjecaj i uloga klera u Hrvatskoj” o prilikama u Istri navedeno je, da svećenici u Pazinu djeluju preko Biskupijskog sjemeništa, nemaju nastavni plan i služe se nepropisnim udžbenicima iz doba NDH, u pisanim radnjama učenici pišu” Poslije rata ppojavio se komunizam”, “Ljudi su očekivali slobodu, ali većina tom slobodom nije zadovoljna” Navodi se da je društvo Sv.Pavla na čelu sa Milanovićem, svoje sastanke koristilo u protunarodne svrhe.
Zaoštravanje odnosa komunističkih vlasti prema Katoličkoj crkvi u Istri, kulminiralo je stravičnim ubojstvom Miroslava Bulešića prigodom podjele svete potvrde u Lanišću 24.kolovoza 1947,godine, kada su komunističke vlasti svu odgovornost prebacile na svećenstvo, a za ubojstvo nitko nije odgovarao, kao što za niti jedno ubojstvo počinjeno od strane komunista nikada nitko nije optužen, ni osuđen. Iako je ubojica poznat, nije kažnjen! Svjedočenje Marije Šajine;
http://www.miroslavbulesic.com/svjedocanstva/212-svjedocanstvo-marije-sajine.html
Nakon nemilog događaja Milanović se nekoliko puta oglasio o događaju, naveo je ime ubojice, obdukciju liječničke komisije, spominjao posljedice ubojstva, ne zaboravljajući napomenuti kako je Bulešić bio najbolji svećenik u Porečko-pulskoj biskupiji i drugo. Miroslav Bulešić i Božo Milanović bili su izrazito bliski prijatelji, a o njihovom prijateljstvu svjedoči i prepiska koja je trajala do Bulešićeve smrti. Dakle, vidilo se koliko je tragična smrt Bulešića rastužila i uvrijedila Milanovića, ali i čitavo istarsko svećenstvo:„Nikada se nije u Istri toliko plakalo i ljutilo koliko poslije teških događaja u Lanišću“ zapisao je jednom prilikom. Izrazivši duboko poštovanje prema Bulešiću, Milanović je uz ostatak svećenika iz sjemeništa, odrezao komad okrvavljene Bulešićeve košulje te spremio kao uspomenu na prijatelja i mučenika koji je zbog vjere izgubio život.
Pedesetih godina 20.stoljeća komunistička vlast je imala za cilj trajno zatvoriti Riječko bogoslovsko sjemenište i njegova učilišta. Opće pogoršanje odnosa između Beograda i Vatikana (prekid diplomatskih odnosa krajem 1952.) odrazio se poglavito na sjemeništa i vjerske škole kojima se oduzelo pravo javnosti, a učenicima i sva učenička i studentska prava. Budući da je od 1950. Riječko bogoslovsko sjemenište bilo centralno bogoslovsko sjemenište za Riječku, Senjsko–modrušku, Krčku i Porečko-pulsku biskupiju te za pazinsku apostolsku administraturu, njegovim je zatvaranjem otvoren problem školovanja svećeničkih kandidata na jednom širem području. Našavši se u nezavidnom položaju, pred skorim početkom nove akademske godine biskupi spomenutih pokrajina odlučili su se za otvaranje Bogoslovskog sjemeništa i Visoke teološke škole u Pazinu. S obzirom na to da je Milanović već ranije surađivao s vlastima i da je imao bogato iskustvo u uspostavljanju diplomatskih odnosa između Crkve i države, uvelike je pomagao biskupima u pregovorima s vlasti. Kada su u naumu uspjeli, biskup Nežić je imenovao Milanovića ravnateljem škole i profesorom filozofije.Ta je visoka teološka škola bila otvorena u sjemenišnoj zgradi 1955. godine pri čemu je kao ravnatelj Milanović održao početno predavanje. Škola je u Pazinu radila 10 godina, do obnove Riječkog sjemeništa kada se i Visoka teološka škola premjestila natrag u Rijeku danastavi svoj prijašnji rad.
Zbog dosad spomenutih Milanovićevih zasluga i njegova zaista respektabilnoga rada,godine 1957. imenovan je prelatom pape Pia XII ili prelatom Njegove Svetosti, što je najviša crkvena počasna titula za jednog svećenika.
Novo odlikovanje uslijedilo je 1960. godine, kada ga je Sveta stolica imenovala „delegiranim zamjenikom sa svim pravima Jugoslavenskih Ordinarija“, što znači da je mogao mijenjati biskupa u svemu osim onoga u čemu se zahtijeva biskupsko posvećenje, pa1962. kada mu je dr. Stjepan Bakšić uručio povelju o promociji počasnog doktora teologije, te1964. kada je imenovan od pape Pavla VI. za „Apostolskog protonotara“, čime je dobio ovlaštenje misiti s mitrom (U katoličkoj je liturgiji mitra kapa crkvenih dostojanstvenika: biskupa, nadbiskupa, patrijarha i papa). Posljednje je imenovanje dobio prigodom „Zlatne mise“ (50-te godišnjice svećenštva), koju je slavio u Pazinu te zatim u Kringi.
Moje uspomene (1900.-1976.), Pazin 1976.godine
Iz knjige moje uspomene i drugih Milanovićevih knjiga isčitavaju se sljedeće njegove mudre izreke i ideje vodilje kao:
Politički režimi prolaze a narod ostaje.
S protivnikom, ako nije moguće rješenje, traži kompromis.
Za opće dobro treba stupiti u dijalog pa makar i sa političkim neprijateljem. (bivši komunistički sustav)
U životu i radu uvijek- uz Božju pomoć i jaku volju.
** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stavove redakcije Portala Dnevnih Novosti
