Može li se zaustaviti „gaženje“ Hrvata i katolika?

Iako je Hrvatska i dalje većinski katolička zemlja, stječe  se dojam da njome vladaju agnostici i ateisti. Naime, malo je kome važno, prema rezultatima Popisa koje je Državni zavod za statistiku objavio u rujnu 2022., da  Hrvatska ima 3.871.833  stanovnika, od čega je  1.865.129 muškaraca (48.17 posto) i 2.006.704 žena (51.83 posto). U odnosu na Popis 2011. broj stanovnika se smanjio za 413.056 osoba ili 9.64 posto, što je već tada trebalo biti znak za uzbunu, ali kao što se vidi malo je to koga pogodilo. Što se tiče vjerskoj pripadnosti tijekom ovog Popisa katolika je bilo 78.97 posto, pravoslavaca 3.32 posto itd. Osoba koje nisu vjernici i ateista bilo je 4.71 posto. Valja podsjetiti također da je  udio stanovnika koji su se izjasnili kao katolici u odnosu na popis stanovništva 2011., kada ih je bilo 86.28 posto, smanjio se za 7.31 posto. Rezultati iz Popisa 2021. pokazali su da je udio Hrvata u nacionalnoj strukturi stanovništva tada  iznosio  91.63 posto, Srba 3.20, Bošnjaka 0.62 posto i tako dalje.

Što se u međuvremenu dogodilo da se ove brojke poprave? Malo ili ništa!

Pojedine političare u crkvama možemo vidjeti samo na veće blagdane, odnosno isključivo kako sjede u prvim redovima kad su uključene televizijske kamere. Ili kako u prvim redovima nose svijeće i slikaju se kraj spomenika poginulim iz hrvatskog obrambenog Domovinskog rata.

Ali, bez obzira na sve, malo je zemalja u svijetu koje su javno relativno „hladne“ na ispade, podcjenjivanje i marginaliziranje nama najsvjetlijih stvari. Tako se već niz puta dogodilo da pojedini redatelji i glumci u svojim kazališnim i inim predstavama, ali i u filmovima, bezočno profaniraju i obeščašćuju euharistiju, križ i Gospu, kao da se rugaju svima onima koji vjeruju u Isusa Krista i u samoga Boga. Reakcije na to su mlake, ili bolje rečeno nikakve.

A većinska smo katolička zemlja!

Međutim, kad je o religiji riječ, dovoljno se sjetiti što su komunisti radili s blaženim Alojzijem Stepincem, te kako su se partizani u vrijeme i nakon II. svjetskog rata odnosili prema svećenicima i časnim sestrama. Još nitko nije odgovarao za smrt brojnih nevinih svećenika u Hrvatskoj, kao i u Hercegovini (BiH).

Nakon 1945. partizani su u jedan od najstrašnijih logora Staru Gradišku zatvorili veliki broj svećenika. Oni su tamo iz dana u dan golim rukama morali, ciglu po ciglu, rušiti katoličku crkvu, koja je tek zadnjih godina ponovno podignuta.

Koliko je samo srušeno katoličkih crkava i u vrijeme Domovinskoga rata! I što? Nikome ništa. Srpski agresori srušili su i katoličku crkvu u Vukovaru, Lipiku, Glini, Saborskom, Voćinu…, baš kao što su to isto napravili i s ratnom vukovarskom bolnicom. Tko je zbog toga odgovarao, barem po tzv. zapovjednoj odgovornosti, na Haaškom sudu?

U vrijeme Brozove Jugoslavije i neki poznati akademski slikari uživali su slikajući po crkvenim tornjevima krvave partizanske zvijezde, te su ta i takva „umjetnička djela“ mnogi stavljali u svoje poslovne prostore.

Nu, bilo je relativno dosta i čuvenih hrvatskih pisaca, poput Miroslava Krleže, (1893.-1981.), koji su učili i djecu u školi kako se ne smije voljeti Boga! Za ta svoja djela tada su nagrađivani i najvećim državnim priznanjima.

Tko danas spominje recimo velikog Krležu da je trovao narod, odnosno čitatelje veličajući Broza, Jugoslaviju, komunizam, te da se posprdno (najblaže rečeno) odnosio prema religiji. Dovoljno je malo prelistati njegov inače ogroman književni opus i podsjetiti se što je pak taj sve pisao i objavljivao. Ali, ovog puta zadržat ćemo se samo na nekim njegovim razmišljanjima o religiji.

Tako je ovaj, kako kažu,  jedan od najvećih europskih i zapadnih pisaca 20. stoljeća objasnio i ovo: „ Čovjek u strahu pred prazninom, bojeći se istine, postaje vjernik. Bolje je klečati i vjerovati, nego očajavati u samoći, prepušten samome sebi. Čovjek se tješi vjerom kao dijete u kolijevci zvečkom. Vjera je zaista opijum, a opijum uspavljuje stišavajući bolove“ (1918.). Zatim je rekao da su „izmislili Boga, da njime plaše narod“ (1921.), da se „Biblija pisala stoljećima za bijednike duha“ (1943.), a objavio je i ovo: „Kakva je to perfidna agitacija? Hiljade godina već se tako  agitira sa sviju tornjeva kugle zemaljske jedna prazna fraza i njome se pune mozgovi kretena! Zvona zvone ujutro, zvona zvone o podne i zvone navečer i kad smrt ide preko Kaptola i kad sunce gori nad meridijanom i svaku nedjelju i svaki blagdan i svaki dan sedam puta. Uvijek ta prokleta zvona zvone jednu praznu frazu i ne govore ništa! Što zapravo misle ta zvona?“ (1951.). Razmišljajući o vjerskim obredima, Krleža kaže: „Što radimo kada smo zaprljali svoje ruho, dajemo ga u kemijsku čistionicu, a što je „vjera“ zapravo drugo, nego kemija, za materijaliste kemija je „Bog“, i to je sve jedna te ista stvar“ (1961.).

Spomenut ćemo još kako je naš „najveći“ pisac  1925.  opisao svoj pogled na Mariju Bistricu. Krleža kaže: „Ako hoćeš da doživiš, kako najsunčaniji i najvedriji majski dan može da se zgusne u neku bolesnu i paklenu viziju, putuj na Bistricu. Ide procesija gušavih Međimuraca i nose drvenu Madonu sa mirtovim vijencem;  pale voštanice, pjevaju madžarski, a na čelu te povorke nosi krst jedna žena sa idiotskom, natečenom glavom, upaljenom od vrbanca ili crvenoga vjetra i histerično luđački jeca od nekog višeg ushita. Čuju se cirkuski limeni tromboni, klarineti, bubnjevi, negdje mumljaju  berde, a oko crkve uz zvonjavu pogrebnu pužu po golim koljenima sa  svijećom u ruci starice i djeca i prebiru po krunici i bistričkim čislima od kestenja ili licitarskih medenjaka. Jedan željezničar u uniformi, kao svraka kad skakavce nabada na trnje, nabada na ocalne bodljike goruće voštanice, kleči i moli se a pri tom poslu vrlo pažljivo suče svoj junački brk. Jedan mladi svećenik u roketi sa kukmom kao bijeli kakadu trči i maše i viče zvonaru uzrujanim glasom režisera: „Miško, zvonite!“(…).

I tako, kad sagledamo statistiku, poglavito  onu o vjerskoj pripadnosti stječe se dojam (da se malo našalimo) da u Hrvatskoj ima više pravoslavnih pupovaca nego katolika!