Mudžahedini napali Žepče, pa se pokajali: Zapovjednik ‘Bosanskih zmajeva’ zarobio sto muslimana
Armija BiH je 24. lipnja 1993. napala Žepče, ali stanje na terenu preokrenulo se pa je HVO nakon odbijenog napada porazio snage Armije BiH koja se nakon 5 dana predala.
U zapovijedi zapovjednika “Zelenih beretki” Galiba Dervišića naređeno je da se “ustaške snage u Žepču napadnu u 9:00 sati, sve što je ustaško spaliti, djecu i žene pritvoriti u logoru u Vitlacima, a muškarce pobiti.”
Stravične riječi zapovjednika Zelenih Beretki
Naredba bošnjačkim snagama ojačanim mudžahedinima je sadržavala “sve što se kreće ubijati” te naputak da po ulasku snaga u grad prijeđu na “čišćenje grada”, a žene i djecu zatvoriti u Srednju školu Žepče i Osnovnu školu Žepče, zatim “zaposjesti bolnicu koju drže ustaše i sve ustaše pobiti, a medicinsko osoblje zadržati da radi pod kontrolom.”
Posebno je užasno ono što je pisalo pod točkom tri Galićeve zapovijedi:
“Snage koje su u gradu, koristeći vjerski praznik i okupljene ljude u crkvi do 8:00 sati 24.06.1993. god. zaposjesti utvrđene zgrade po ranijem planu, sve što se kreće ubijati. Snajperima neutralisati sve istaknute članove komande ustaša i staviti grad pod kontrolu.”
Sa strane HVO grad su branile 111. xp brigada HVO Žepče i bojna Andrija Tadić Žepče iz sastava pukovnije Ante Bruno Bušić.
Namjerno napali na kršćanski blagdan
U večeri 23. lipnja selo Hrvata Golubinju napali su mudžahedini iz Željeznog Polja, a dan kasnije 24. lipnja Armija RBiH napala je grad Žepče. Ujutro su dijelovi pet muslimanskih brigada s oko 12500 ljudi u dvjema kolonama iz pravca Kaknja i Zenice prišle gradu. U glavni napad pošle su sjeverno od Željeznog Polja i uskoro su opkolile Žepče. Zauzele su zauzimaju uzvisine zapadno, južno i istočno od Žepča. Na južnoj obali rijeke Bosne dominirali su Bošnjaci. Hrvati s tog područja su narednih dana pobjegli u većinska hrvatska područja. Dan napada izabran je ciljano, jer je osvajačka Armija BiH računala da će Hrvati biti na misi povodom velikog kršćanskog blagdana sv. Ivana Krstitelja te da će iz jednog napada ovladati gradom.
Oko 9:15 se začula paljba koju su na grad otvorile topništvo i minobacači ABiH, a muslimanska postrojba Zelene beretke opkolila je stožer vojne policije HVO u hotelu Balkan. HVO je 25. lipnja te napade odbio i pozvao zapovjednika ABiH Galiba Dervišića na predaju, što je on odbio. Iako je 26. lipnja jačalo bombardiranje grada, no HVO je usprkos tome polako preuzimao nadzor nad gradom. Pred kraj dana, Bošnjaci su ostajali bez streljiva, pa je 30. lipnja HVO odbio većinu napadača ABiH s većeg dijela zapadne obale rijeke Bosne, te zauzeo zapadni dio Žepča.
Foto: Glasnik Pukovnije “Ante Bruno Bušić” – “Drmaj” – ožujak 1994.Nisu računali na zapovjednika Bosanskih zmajeva
Istoga dana, Dervišić je dogovorio je predaju s Božidarom Tomićem, te pristao na predaju glavnine svojih snaga u gradu u 17 sati. Navečer istog dana 319. i 305. brigada Armije RBIH su se predale što je bio kraj bitke.
Nakon pet dana borbe sa snagama ABiH u Žepču, jedan od istaknutih branitelja Žepča Mirko Jakovljević postao je zapovjednik obrane grada. Ratno iskustvo stekao je kao dragovoljac u Hrvatskoj i BiH boreći se protiv JNA i ostalih srpskih snaga. U borbama je više puta bio ranjen. Zapovijedao je postrojbom Bosanski zmajevi, s kojom je ratovao u Hrvatskoj i na prostoru Bosanske Posavine. Na prostore Žepča došao je s ostalima 18. lipnja 1992. i počinje s radom na obrani od srpskog agresora. Spletom okolnosti Mirko Jakovljević tada je s nekolicinom suboraca zarobio stotinjak muslimana koji su im se predali. Nakon petog ranjavanja 2. srpnja otišao je u Hrvatsku na liječenje, ali se ubrzo vratio sa zapovijedi o imenovanju za zapovjednika bojne Andrija Tadić Žepče. Preminuo je 8. siječnja 1994. godine u splitskoj bolnici od posljedica prometne nesreće.
Nakon ovog sukoba, žepački kraj bio je potpuno okružen srpskim i bošnjačkim snagama. Posljedica je da su sve tri strane (hrvatska, srpska i bošnjačka) imale velike gubitke.
Izvor:Dnevno.hr
Autor: S.V/Foto: Glasnik Pukovnije “Ante Bruno Bušić” – “Drmaj” – ožujak 1994.
