Na obljetnicu Tuđmanove smrti, još su jednom i mediji „utihnuli“!

25. obljetnica smrti prvog hrvatskog predsjednika i utemeljitelja RH dr. Franje Tuđmana (Veliko Trgovišće, 14. svibnja 1922.-Zagreb, 10. prosinca 1999.) u medijima je prošla gotovo nezapaženo. (Svaka čast pojedinim portalima). Čak ni Hrvatska radiotelevizija (HRT) na dan njegove smrti (na 4 kanala!) nije o njemu prikazala ni jedan (sic!) dokumentarni film. Ništa! Sva je bila sreća što su pojedini političari otišli do njegova posljednjeg počivališta na zagrebačkom Mirogoju, i zapalili svijeće, pa je HRT to „neprestano“ vrtio! Pored toga, na misi zadušnici za utemeljitelja RH, u crkvi „Sveta Mati Slobode“ na zagrebačkom Jarunu, ove se godine okupio iznimno mali broj političara i politikanata koji, kad su mediji u pitanju, na sav glas,  „poštuju i cijene“ veliko djelo ovog velikog čovjeka. A kako ga cijene to su i ovog puta pokazali svojim nedolaskom i šutnjom, odnosno marginaliziranjem.

Sramno da sramnije ne može biti.

A Tuđman je, uz hrvatske branitelje i stradalnike Domovinskog rata, najviše zaslužan za stvaranje slobodne, samostalne i nezavisne hrvatske države!

Sjećamo se da je često govorio: „Prema tome, draga hrvatska braćo i sestre, imamo na čemu graditi svoju povijest, imamo zašto biti povijesni i čuvajmo to što smo stvorili. Znajmo da je naša sudbina samo u našim rukama. Neka nam živi jedina i vječna Hrvatska!“

Međutim, otkako je Tuđman umro kao mali miševi počeli su jedan po jedan izlaziti iz mraka „crveni i crni vragovi“ i natjecati se tko će ga više i bolje ocrniti, znajući da se „mrtva usta ne mogu  braniti“.

Jedan od prvih i najžešćih protivnika hrvatskog predsjednika (ali i hrvatske države) bio je i ostao (zašto ne i na to podsjetiti?) kontraverzni i notorni člankopisac pok. Denis Kuljiš (1951.-2019.), koji nikada nije prestao žaliti za propalom Jugoslavijom, ali koji je imao i iskaznicu hrvatskog branitelja Domovinskog rata, jer je čak dva dana proveo u vojarni, („u borbi za slobodu“) navodno tražeći adekvatan broj svojih hlača, pa kad navodno nije uspio u tome pustili su ga kući, na – odmor!

O Tuđmanu i istaknutim hrvatskim domoljubima počeo je žestoko pljuvati i bljuvati samo dvije godine nakon njegove smrti, i to u knjizi „Majmuni, gangsteri i heroji“, da bi svoj „opus“ zaokružio 2005. posprdnom knjižicom, punom objeda, laži, kleveta i uvreda, - „Dva pamfleta  protiv Tuđmana“, u „Nakladi Jesenski i Turk“.

To se ne zaboravlja!

No, tada smo, kao i danas pitali: kad bi taj i takav trebao sebe staviti u neki radni i životni kontekst, bilo bi zanimljivo gdje bi se svrstao: u „majmune, gangstere ili heroje“?

Oni koji su ga bolje poznavali, kao od šale su znali reći,  da mu ovo prvo ipak najbolje pristaje, mada je navodno jako blizu i ovome drugom.

Ali, na stranu rekla-kazala, već istaknimo (podsjetimo) na koji se način Kuljiš obračunavao s mrtvim Tuđmanom. (Dakako, i ne samo on). Dovoljno je samo prelistati ovo publicističko smeće, od dva pamfleta, i uvjeriti se da se ovaj i ovakav nije ni malo promijenio do kraja života!

Po ovom člankopiscu, po njegovoj, kako je govorio, radikalnoj tezi, tvrdio je da Srbi i Hrvati nisu ratovali, već da su bili – saveznici.

• „Hrvatska i srpska vojska  nisu jedna protiv druge  ispalile ni metka, dvije države i njihovi vođe – Milošević i Tuđman, iznenadit ćete se , stalno su bili u perfektnim odnosima i neprekidno održavali  komunikaciju preko Hrvoja Šarinića, Vrhovnikova kamerlenga. On, otkako je počeo rat,  češće viđa Miloševića nego ja svoju ženu! Sam Franjo imao je sa Slobom „hotlajn“, skaredni „crveni telefon“ za  kasnonoćno  ćućorenje, i ta su dva opaka tipa  izravnu komunikaciju  održavala od prvoga do posljednjeg časa“-  tvrdio je  Kuljiš te nadodavao da je Tuđman bio “blefer, lažni general koji je po institutima prepisivao neke povjesničarske referate...“.

U svojim bezvezarijama, ovaj novinarski bezveznjak, također je isticao da vojska Tuđmana doista  nije ni malo zanimala, pa je obranu prepustio narodu, koji je bio itekako motiviran za fizički opstanak.

• Tuđmanovi doglavnici samo su im prodavali oružje, očajne rumunjske kalašnjikove, pribavljene po 200 maraka, preko dvije-tri ruke do odlične cijene od dvije ili tri tisuće  maraka, ovisno o potražnji koju potiče blizina neprijatelja. A prodavali su i  metak po marku, iako su ga dobavljala iz Slovenije za džabe – pisao je  Kuljiš.

A evo i kako je ovaj tip opisao događanja u Vukovaru, 1991. Kazao je da JNA tri mjeseca nije mogla zauzeti ovaj grad, koji je bio pod zapovjedništvom (čujte sad ovo!) dva bivša „plavca“, jednog kapetana prve klase i jednog vodnika, koji se uz rad školovao za poručnika, a da su grad branili milicionari, vlasnici butika, autoinstruktori, učitelji u osnovnoj školi, Mađari i nekoliko engleskih dobrovoljaca-ukratko slavna 204. vukovarska!

• Dakle, Tuđman je, ako je vjerovati ovom novinarskom jadniku, stvorio državu od „majmuna i gangstera“, ali i „heroja“, kakav je valjda bio  Kuljiš, ali i njegova svita, koja se još i danas nabacuje  smećem po utemeljitelju RH i ljudima koji su dali svoje živote za slobodnu i samostalnu hrvatsku državu!