Na Ovčari im presudili susjedi i prijatelji iz mladosti: 'Kole, govorio sam ti da ne ideš u ustaše, a nisi me htio slušati!'

Damir Kovačić i Mato Perak branili su Sajmište. Oba su živi dočekali slom obrane grada, oba su zarobljeni u vukovarskoj bolnici i deportirani na farmu Ovčara gdje su mučki ubijeni.

Damir Kovačić, za prijatelje - Kole, rođen je 14. srpnja 1970. godine kao drugo dijete Eve rođ. Jerković i Tome Kovačića.

Pohađao je Osnovnu školu Stjepan Supanc, danas OŠ Antuna Bauera, a potom je završio, po uzoru na oca, vrsnog majstora u tadašnjem VUPIK-u, zanat za bravara. Oni koji su ga poznavali opisat će ga kao živahno dijete dobroga srca, koje se beskrajno voljelo igrati, u ranome djetinjstvu posebno kauboja i Indijanaca, a kasnije, tijekom školovanja, nogomet, rekreativno.

Damirova sestra Jasna Perak s tugom će se prisjetiti: "Mama je jedne godine sezonski otišla raditi u Njemačku. Damir je imao dvije želje, da mu donese opremu za 'kauboja', opasač, mali pištolj i šešir te traktor s pedalama koji bi vozio. Kada se mama vratila s opremom i traktorčićem, njegovoj sreći nije bilo kraja. Drugačija su to vremena bila, preko puta naše kuće, na vašarištu gdje smo stanovali, na mjestu današnjega Komunalca, bila je velika livada. Tamo su se, po cijeli dan, igrala sva djeca iz ulice. Tamo se igrao i dječak godinu dana stariji od Damira, susjed, koji će  imati priliku spasiti ga s Ovčare. A nije".

Vojni rok u bivšoj JNA Damir je 1990. odslužio u mornarici, na Muzilu u Puli, a potom je, iščekujući stalni posao, sezonski radio u VUPIK-u, te s obzirom na to da je svirao bubnjeve, s nekoliko prijatelja oformio je glazbeni sastav. A onda je palice za bubnjeve zamijenio puškom.

Mato Perak, suprug Damirove jedine sestre Jasne, rodio se 28. studenog 1961. godine u Donjem Bešpelju, općina Jajce, Bosna i Hercegovina, kao treći od sedmero djece Klare rođ. Pašalić i Ante Peraka. Budući da je Matin otac Anto u prvome braku ostao udovac, Mato je po ocu imao još dvije polusestre. Za složnu, ali brojnu obitelj, otac Anto teško je priskrbljivao radeći kao rudar, pa je Mato, nakon završene osnovne škole u Bešpelju, iako vrlo dobar učenik, prije završetka napustio školu za elektrotehničara koju je upisao u Jajcu. Premda ga je otac odgovarao od toga, Matina namjera da pomogne obitelji bila je jača, pa se odmah zaposlio na građevini, ne birajući mjesto u kojem će raditi.

Godine 1982. Mato Perak dolazi u Vukovar kod tetke, majčine sestre, čiji je sin odlazio u ondašnju JNA, te na tzv. "oproštajnoj večeri", upoznaje buduću suprugu Jasnu Kovačić. Mato i Jasna žene se 1984. godine, odlučuju živjeti u Vukovaru, a iste godine rađa im se i stariji sin Igor. Na dan sinova rođenja, Mato dobiva posao u VUPIK-u, a kao marljiv i vrijedan radnik, željan znanja, izvanredno završava srednju obrtničku školu te stječe kvalifikaciju bravara.

Već nakon prvih naznaka ratnih sukoba, Damir Kovačić i njegov šogor Mato Perak, pridružili su se organiziranim stražama, posebno jer  je njihov dom bio na samome izlazu iz Vukovara s južne strane, prema selu Negoslavci, u neposrednoj blizini tadašnje vojarne.

Jasna Perak će ispričati: "S obzirom na to da je 25. kolovoza '91., nakon općeg napada na grad i otvorenog svrstavanja JNA na stranu pobunjenih Srba sve postalo jasno, mene su gotovo natjerali da 31. kolovoza napustim Vukovar, odnosno, na tri-četiri dana, kako su me uvjeravali, dok se malo ne smiri situacija, odem kod muževe obitelji u Jajce. Taj dan, posljednji sam put vidjela moga brata Damira. Pozdravljali smo se ispred kuće u kojoj smo Mato i ja stanovali, a koja je nekoliko kuća dalje od naše obiteljske. Znam točno mjesto na cesti na kojem smo stajali i danas zadrhtim kada tamo prođem. Okrenula sam se za njim dok je odlazio, gledala sam ga onako visokog, uspravnog, u maskirnoj uniformi, nisam mogla skinuti pogled s njega kao da sam znala da je to naš posljednji susret".

Jasna Perak kroz suze nastavlja: "Supruga Matu posljednji sam put vidjela u rujnu, on i susjed Jozo Zeljko došli su u Jajce na dva dana. Molila sam ga da se i ja i sin vratimo s njima u Vukovar, ali on nije htio ni čuti. Onda sam ga preklinjala da se ni on ne vraća, ionako nije iz Vukovara,  on me je odbio uz riječi kako neće da mu, danas, sutra, netko kaže, gdje je bio kad je bilo najgore. Sutradan, kada je odlazio, rekla sam mu kako mislim da sam ponovo trudna ali nisam sigurna. U svibnju 1992. godine rodila sam našeg drugog sina Mateja, otac ga nikada nije vidio. I moj Mato i susjed Jozo Zeljko, ubijeni su na Ovčari.

Damir Kovačić je branio Sajmište, nakon Damjana Samardžića, njegov je zapovjednik bio Petar Kačić. Kako se linija obrane pomicala, tako je mijenjao položaj na kojem se nalazio, povlačeći se prema gradu. Supruga Petra Kačića, prisjetit će se kako je Damir, nakon Petrove pogibije 2. listopada, bio brižan  prema njoj i djeci, sve dok i sam nije bio ranjen. Naime, dana 4. studenoga '91., Damir Kovačić teško je ranjen u prsni koš, a u vukovarskoj bolnici, operirao ga je dr. Juraj Njavro.

Njegov šogor Mato Perak, također je bio branitelj Sajmišta, a nakon tenka uništenog krajem kolovoza u kukuruzima tzv. "vašarišta", na Jurkićevoj njivi,  njegovu posljednju fotografiju supruga Jasna je vidjela u novinama koje je zajednički prijatelj donio iz Austrije.

Ivan Anđelić Doktor ispričat će kako su toga dana agresorski transporter i tenk onesposobljeni minama koje su postavili Petar Kačić i Jozo Zeljko. Mato Perak koji je također bio na tome položaju, s transportera je, uz pomoć Ivana Anđelića i Antuna Ivankovića skinuo dva bestrzajna topa koja je u borovskoj tvornici osposobio inženjer Zvonimir Petrić.

Kada je postalo jasno kako je obrana grada slomljena, Mato Perak i njegova punica Eva, majka Damira Kovačića, odlučuju krenuti u proboj s Damirom na nosilima. Ubrzo im postaje jasno kako je ta očajnička namjera neizvediva pa zajedno ostaju u krugu bolnice gdje su, ulaskom četnika i JNA, tijekom trijaže razdvojeni. Eva Kovačić posljednji će put tada vidjeti zeta Matu i svoga sina Damira, kojega su odveli na štakama.
Jasna Perak: "Mama je rekla kako je čula što je Šljivančanin rekao Ireni Kačić, kako će ih odvesti i sve provjeriti i nikada nije prestala vjerovati kako će se Damir vratiti živ. Odlazila je na sve razmjene, meni nije dala jer sam bila trudna, a kada je bila posljednja, velika razmjena, već sam rodila i u hotelu gdje smo bile smještene kao izbjeglice, iščekivala sam njihov dolazak. Zamišljala sam kako ulaze moj muž i brat, kupile smo im svu novu robu, da odmah ne obuku odjeću iz Caritasa, zamišljala sam, dok sam gledala ljude koji su već došli, obitelji koje su se spojile, kako ćemo i mi biti tako sretni. A onda je mama ušla sama, po licu sam joj sve vidjela. Pa ipak, i dalje je vjerovala da su u nekom tajnom logoru, bile smo očajne, odlazile smo poput drugih očajnih žena i kod različitih vidovnjaka, kod neke žene u Osijek, čak  i kod Vere Čudine, svi su nam rekli kako su obojica živi".

U siječnju 1999. godine, Jasna Perak dobila je poziv sa Zavoda za sudsku medicinu na Šalati. Na identifikaciju je otišla s Ilijom Perakom, Matinim mlađim bratom i majkom Evom koja ga je posljednja vidjela prije negoli su ga odveli. Eva Kovačić prepoznala je dijelove odjeće zeta koje su joj predočili. Iako je identifikacija potvrđena i DNA metodom, Ilija Perak posmrtne ostatke svoga brata sa sigurnošću je prepoznao.

Dana 5. veljače 1999. godine posmrtni ostaci Mate Peraka pokopani su na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru.

Tijekom suđenja u Beogradu za zločine počinjene na Ovčari, Eva Kovačić, ne sluteći što će vidjeti, pročitala je u Vukovarskim novinama iskaze koji su govorili o čudovišnom zlostavljanju njenoga sina na Ovčari Do tada, nikada se nije htjela pomiriti s mogućnošću kako se Damir neće vratiti.

Jasna Perak: "Kada je pročitala iskaze o tome što su radili Damiru, mami je pozlilo. Doživjela je šok i nakon toga više nikada nije bila ista. Ja sam joj rekla: 'Mama, prošlo je 17 godina, nije moguće da još uvijek vjeruješ kako je Damir živ?'. Tiho mi je odgovorila: 'Ja se još uvijek nadam'. Pa ipak, nakon toga, počela je kopnjeti, gubiti se u svome svijetu i ubrzo je umrla".

Prema transkriptu Fonda za humanitarno pravo na suđenju u Haagu, u predmetu Vukovarska trojka (T-95-13), pri svjedočenju zaštićenog svjedoka koji je pobjegao sa strijeljanja na Ovčari iskočivši iz kamiona kojim su odvoženi pred "rupu", 8. ožujka 2006. godine, zabilježeno je sljedeće, a iz čega proizlazi kako je Mato Perak imao namjeru također iskočiti iz vozila:

TUŽILAC SMITH – PITANJE: Da li ste poznavali Matu Perka?
SVEDOK P-011 – ODGOVOR: Je, to je ta osoba, Mato Perak.
TUŽILAC SMITH – PITANJE: I dok ste se vozili u tom vojnom kamionu, jeste li razgovarali vi, Željko (Jurela, op.a), Mate i drugi zatvorenici koji su bili u kamionu?

SVEDOK P-011 – ODGOVOR: Pa nismo baš ne znam koliko razgovarali, ali kad je Mato htio, pogledavao je kroz vozilo, htio je izać', Željko ga je zaustavljao riječima: ''Nemoj, sve će nas ubiti''. Odvraćao ga je od toga.

U predmetu Ovčara (Miroljub Vujović i drugi) Okružni sud u Beogradu - Veće za ratne zločine; Broj predmeta: K.V. 4/2006 na glavnom pretresu 16. juna 2008. iz iskaza Milorada Pejića,  zabilježeno je sljedeće:

U svakom autobusu je bio po jedan ili dvojica vojnih policajaca. On je jednog od njih pitao da li može da iz autobusa izvuče svog prijatelja i školskog druga Žarka Vilenicu. Policajac mu je rekao da on ima naređenje da nikog ne pušta, ali da za puštanje Vilenice može da pita nekog od oficira. Pitao je nekog od oficira JNA i on mu je odobrio da izvede Vilenicu. Pošto ga je izveo odveo ga je kući njegovog brata u Vukovar i tamo nisu nikoga zatekli, pa je Vilenicu odveo u Negoslavce, u kući njegove buduće supruge. Vilenica mu je usput pričao da mu je njegov prijatelj Damir Kovačić pomogao i molio ga je da, ako može i njega izvuče. Zbog toga je otišao na Ovčaru, tamo je video da u hangaru ima mnogo ljudi, Hrvata, zarobljenika, njih oko 200-250, ušao je u hangar i pored Samardžića video Zorana Gašpara, Gorana Jularića, Acu Paraka, Jozu Željka. Razgovarao je s Damirom Kovačićem i on mu je rekao da je ranjen, da su ga tukli i na ulazu u hangar i u hangaru, da su tukli sve i na ulazu i u hangaru.

Razgovarao je s jednim oficirom i pitao ga šta će da rade sa ovim ljudima i oficir mu je rekao da će prvo da se popišu, pa će da idu u zatvor u Sremsku Mitrovicu. Oficir mu je rekao da ne može da pusti Kovačića jer svi moraju da budu popisani. Rekao mu je da će ići u zatvor, u Mitrovicu. Lično je video kako uniformisani ljudi tuku zarobljenike u hangaru. Primetio je da se vojna policija, koja je stajala na ulazu u hangar, povukla. Dok je stajao ispred ulaza u hangar, video je da je Nikola Dukić izveo Damira Kovačića, prošli su pored njega na jedno korak udaljenosti, odveo ga je do jednog kanala, na udaljenosti od oko 15 metara i čuo je tri pucnja. Dukić se vratio i obratio mu se rečima 'Pejiću nabaci, ovo je za Bimbu'. Shvatio je da je Dukić ubio Kovačića kao osvetu za njegovog brata Bimbu. Počeo je da viče na Dukića, da se ljuti zbog toga što je ubio čoveka i da on nije imao razloga da sveti njegovog brata, kao i da Kovačić nije ništa kriv za smrt njegovog brata.

Međutim, iskazi preživjelih s Ovčare govore suprotno, upravo kako je Milorad Pejić bio taj koji je ranjenog i nemoćnog Damira Kovačića tukao i zlostavljao do iznemoglosti.

Zabilježeno je sljedeće:

"U hangaru sam sjedio blizu Tomislava Pappa ispred kojega je sjedio Damir Kovačić. Kovačiću je prišao Milorad Pejić i podigao ga, više puta ga je udario kundakom puške u predjelu rana na grudnom košu. Ranjenik je istrpio udarce, ali stajao je i dalje. Rastom dosta niži, Pejić je poskočio od tla i koljenom udario Kovačića u ranu koja je odmah prokrvarila. Vikao mu je: 'Kole, govorio sam ti da ne ideš u ustaše, a nisi me htio slušati!'. Kovačić je pao, a Pejić ga je više puta nogom udario po rani na grudima. Damirova rana je sve obilnije krvarila. Ostao je ležati na tlu, a Milorad Pejić je otišao među druge zarobljenike. Netko je tražio zavoje da previje Damira koji je počeo iskašljavati krv. Četnici su uz smijeh rekli da mu previjanje više neće biti potrebno".

Jasna Perak, kroz suze će ispričati: "Moja majka, čim je pročitala Miloradovo ime, rekla je: 'On je ubio moje dijete!'. Naime, Milorad Pejić je bio naš susjed, njegova kuća je danas jedna od najljepše uređenih u ulici, a on živi u Engleskoj. Godinu dana je stariji od moga brata, strašno je prisjetiti se kako ga je Damir kao mali volio, samo je trčao za njim da se igraju. Milorad Pejić bio je iznimno nizak, zbog toga valjda uvijek iskompleksiran, kao momčić zločest i podmukao, mama je Damira uvijek grdila što se s njim druži.

Evo, dočekao je da moga brata visokog metar i devedeset, ranjenog, bespomoćnog, tuče i zlostavlja. Nisam bila tamo, ali činjenica je da je iz naše ulice na Ovčari ubijeno pet ljudi, moj suprug Mato i moj brat Damir, Jozo Zeljko, Damjan Samardžić i njegov posinak Zorislav Gašpar. Nikoga nije spasio. Zašto?".

Presudom Okružnog suda u Beogradu za zločine počinjene na Ovčari, br. Kv 4/2006. od 12. ožujka 2009. godine, okrivljenik Milorad Pejić oslobođen je optužbe da bi počinio rečeno kazneno djelo.

Nikola Dukić Gidža u zatvoru u Srbiji služi dugogodišnju kaznu zbog drugih zločina.

Posmrtni ostaci Damira Kovačića – Koleta još uvijek nisu pronađeni.

Jasna Perak: "Ne mogu se pomiriti s tim, s tim što se dogodilo mome suprugu, mome bratu, kao ni s tim da ću možda i ja danas, sutra umrijeti, a da ga neću pronaći i dostojno pokopati".

Kada je zarobljen u vukovarskoj bolnici, odveden na stratište Ovčara gdje je nakon mučenja pogubljen, Mato Perak, suprug, otac, sin i brat, imao je trideset godina.

Kada je kao ranjenik odveden iz vukovarske bolnice, Damir Kovačić, sin i brat, imao je dvadeset i jednu godinu.

Mato i Damire, nismo vas zaboravili.