Na Ovčari je ubijala Šešeljeva 'Leva Supoderica'. Srbi su imali 56 paravojnih postrojbi

James Gow, profesor na Odsjeku za ratne studije, koji je radio kao stručni savjetnik pri Haškom sudu, napisao je da su "ratni zločini imali središnju ulogu u jugoslavenskim ratovima devedesetih godina 20. stoljeća", pri čemu su paravojne formacije igrale ključnu ulogu. Iskustvo nasilja u bivšoj Jugoslaviji, uz genocid u Ruandi, tvrdi Gow, pokazalo je nemoć međunarodne zajednice da spriječi masakre i zaštiti civile, a to je dovelo do promjene paradigme međunarodnog prava i diplomacije. Poteškoće u utvrđivanju kaznene odgovornosti za nasilje koje su provodile paravojne jedinice na prostoru bivše Jugoslavije izravno su utjecale na druge sukobe u svijetu, naprimjer na one u Siriji i Ukrajini: "I na kraju ti složeni i dinamični odnosi koji su omogućili procvat paravojnih jedinica, ta 'paravojna ekologija' stvorila je raznolike jedinice koje su na različite načine napadale civile - primjenjujući nasilje koje je bilo ili instrumentalno ili ekspresivno. Relevantnost tih spoznaja nadilazi granice Srbije i bivše Jugoslavije". Strategija im je bila etničko čišćenje Etničko čišćenje koje su provodile paravojne formacije početkom rata bilo je strateškog karaktera: "Skupine poput Arkanovih ljudi i Šešeljevih dobrovoljaca bile su aktivne u čak 28, odnosno 34 općine. Pripadnici paravojnih snaga terorizirali su civile i 'time poticali munjeviti bijeg ostatka stanovništva'. Pribjegavali su 'demonstrativnim aktima nasilja' često". Vojna uloga tih jedinica bila je zanemariva. Jedinu iznimku predstavljale su Crvene beretke i Arkanova Srpska dobrovoljačka garda (SDG). Ostatak paravojnih skupina činili su "nedisciplinirani, nemarni i napola pijani ljudi koje je više zanimala pljačka nego borba": "Zadaća su im bile stvari koje 'vojska, policija i normalni ljudi nikad ne bi učinili'.

ICTY U istočnoj Slavoniji Arkanovi ljudi bili su se uglavnom koncentrirali na pljačku i zlostavljanje lokalnih nesrba nego na stvarne borbe, a nerijetko su imali i vrlo napete susrete s pripadnicima Vojske Jugoslavije. (...) Neke su paravojne jedinice funkcionirale kao odredi smrti i bile racionalan odgovor na niz vanjskih ograničenja jer je korištenje paravojnih jedinica režimu u Beogradu, kao i njihovim štićenicima, otvorilo vrata mogućnosti uvjerljivog poricanja".

U kontekstu političke nestabilnosti, manjih okršaja i sve veće napetosti dolazi do formiranja prvih paravojnih jedinica u Hrvatskoj. Među njima su bili i Knindže, koji su se obučavali u vojno-skladišnom kompleksu Golubić u blizini Knina, i Arkanova SDG, čije je sjedište bilo u Erdutu: "Te su jedinice bile u samom središtu diverzifikacije sigurnosnih i vojnih snaga, a proces se odvijao istovremeno kad i fragmentacija JNA.

YOUTUBE

Prisutnost Knindža i SDG-a na spornim su područjima nadopunjavali naoružani pojedinci mobilizirani preko lokalne Teritorijalne obrane (TO) pod dominacijom Srba, MUP i dobrovoljci političkih stranaka iz Srbije. Društvena i politička polarizacija Jugoslavije rezultirala je urušavanjem postojećih i uspostavom novih struktura vladavine, poput onih koje će 1992. godine postati RSK i RS". "Kad ih mlatite, onda to radite kako treba" Knindže i SDG postale su inkubatorom paravojnih snaga na koje su se srpske vlasti oslanjale tijekom rata kako bi širile i održavale nadzor nad teritorijem. Na čelu Knindži bio je Dragan Vasiljković zvani Kapetan Dragan ( koji je u Hrvatskoj osuđen za ratne zločine). Kako se ponašao saznali smo iz ispovijesti preživjelog zarobljenog tada 23-godišnjeg hrvatskog vojnika. Njega su mučili strujom, vezali mu žicu za testise, da bi usred tog njihovog "zabavljanja" upao Vasiljković i rekao: "Kad ih mlatite, onda to radite kako treba." Zarobljenoga je potom iz sve snage potegao nogom u vojničkoj čizmi u glavu, ovaj se srušio slomljenog nosa, praktično razbijenog pola lica, da bi ga Vasiljković nastavio cipelariti na podu. Slikao se vojničke odore raskopčane na prsima do pasa, pozirao je u ratno-pjesničkim pozama uz lubanje, Vasiljkoviću se na nijednoj snimci ne vidi da bi mu se potkralo da nije u pomno namještenoj šminkerskoj ratnoj pozi. Riječ je, očito, o čovjeku koji je jako uživao hvaliti svoje "ratne podvige" pred kamerama.

Pripadnici Crvenih beretki, formacije koja je nastala u Golubiću u ljeto 1991. godine, bili su do završetka Miloševićeve vladavine ključno oruđe protiv političke opozicije: "Sami počeci bili su skromni, uz nekoliko desetaka ljudi u jezgri obiju jedinica". Još jedna važna jedinica povezana sa srpskim MUP-om bili su Škorpioni, koji su osnovani 1992., a baza su im bili Đeletovci u istočnoj Slavoniji. "U vezi sa Škorpionima značajno je to što su im članovi pristupali preko bliskih obiteljskih i prijateljskih veza - bili su to braća, bratići i prijatelji iz srednje škole. Usmenom predajom privlačili su one koji su željeli ubijati i sakatiti nakon što se pročulo što rade neke jedinice". 
Slobodan Medić Boca, zapovjednik Škorpiona, govorio je na suđenju o povijesti svoje jedinice. "Jedinica Škorpioni osnovana je u svibnju 1992. godine, i to kao osiguranje ‘Naftne industrije Krajine’, i u tom svojstvu je ostala od 1992. do 1996. Nakon toga, pošto sam ja tražio da moja jedinica bude u sastavu MUP-a Srbije, Škorpioni su ušli u rezervni sastav Specijalnih antiterorističkih jedinica MUP-a Srbije." Inače, poznato je da su naftni izvori u istočnoj Slavoniji tijekom rata bili unosan izvor prihoda za predsjednika RSK Gorana Hadžića i ubijenog Željka Ražnatovića Arkana, objavljeno je u tekstu srpskog tjednika Vreme pod nazivom "Ubod škorpiona".  

SCREENSHOT

Srpska javnost nije pokazala veći interes za jedinicu Škorpioni sve do pojavljivanja snimka egzekucije šestorice Bošnjaka 2005. Ubijeni su 1995. nakon pada Srebrenice. Do tada, njihovo ime uglavnom se dovodilo u vezu sa zločinom nad kosovskim Albancima u Podujevu 1999. godine. Te 2005. godine, neposredno nakon pojavljivanja snimka egzekucije, u javnosti se ponovo pokrenula rasprava o ulozi države Srbije tijekom etničkog čišćenja u Bosni i o genocidu u Srebrenici.  Teritorijalna obrana lokalnih Srba također je davala podršku prvim paravojnim jedinicama: "U Hrvatskoj se potkraj 1991. sa Šešeljem povezana Leva Supoderica predstavljala kao jedinica TO-a u Vukovaru, u pokušaju da joj se legalizira postojanje".
U BiH su jedan od takvih primjera bile Žute ose u Zvorniku. Nedostatak profesionalnog vodstva doveo je do toga da su ove jedinice bile među najnasilnijima prema nesrbima tijekom rata. Također, postojale su stranačke paravojne formacije. SPO, pod vodstvom Vuka Draškovića, predvodio je zasebnu akciju mobilizacije paravojnih snaga na čijem su čelu bili Đorđe Božović Giška, Branko Lainović Dugi i Đorđe Matić Beli. SNO Mirka Jovića sponzorirao je Bele orlove i jedinicu Dušan Silni, koju je predvodio Dragoslav Bokan, žestoki antikomunist, Miloševićev kritičar i nacionalist koji se predstavljao kao ideolog. O zločinima paravojnih postrojbama na području Hrvatske, BiH, Srbije i Kosova možete pročitati OVDJE.