NAJCRNJI DAN 128. RIJEČKE BRIGADE: Napali ih četnici sa šahovnicama na glavi i ubili petoricu branitelja
ZASEOK IBRIŠIĆI
Jak napad koji su srpske snage pokrenule 19. siječnja 1992. na Perušić uspješno je odbijen, no za to je plaćena visoka cijena. Taj dan ostat će upamćen kao jedan od najcrnijih na ratnom putu 128. riječke brigade Hrvatske vojske, opisuje se na stranici Domovinskirat.
Ivan Lerga na ličko ratište poveo je oko 300 pripadnika bojne, a o tome je ispričao u knjizi “Rijeka Domovinskom ratu” autora Dragana Ogurlića:
Napali dvije kuće u kojima su bili branitelji
“Došli smo u Liku, u zaselak Konjsko Brdo kraj Perušića 13. siječnja, na temperaturu od -20 stupnjeva. Dva dana kasnije dobio sam usmenu zapovijed od zapovjednika Đipala da postepeno uvedem dijelove postrojbe u ratna zbivanja, te da 25 vojnika sa zapovjednicima desetina preuzme položaj u Ibrišićima – Alivojvodići. Izdvojio sam 25 ljudi tako da među njima bude i novih i iskusnih vojnika“, prisjetio se početka tragedije Lerga.
Među odabranim vojnicima našao se Robert Grohovac, koji je u istoj knjizi opisao užas koji je uslijedio:
“Na položaj smo otišli u četvrtak 16. siječnja. Bili smo podijeljeni u dvije kuće. Imali smo kružnu obranu tri bunkera, odnosno tri položaja s kojih smo se branili. Dva dana prije napada netko nam je ušao u minsko polje, čuli smo vrištanje, onda nas je i mali transportni avion nadlijetao, a na sam dan napada 19. siječnja, Herman Sušnik iz 1. bojne došao nas je upozoriti da su s druge strane primijećene neobične aktivnosti, da je neprijatelju došla pomoć iz Srbije i da ih se previše viđa. Kad je Sušnik otišao s Ladom Nivom napali su nas. Zaokružili su nas, došli iza naših položaja šumom između Gostovače i Ibrišića. Doveo ih je jedan seoski vodič”, ispričao je sudionik događaja i u nastavku opisao napad četnika preodjevenih u hrvatske vojnike:
Pojavili se sa šahovnicom na glavi
“U podne i pet minuta u sunčanu nedjelju 19. siječnja 1992., kad je bila smjena straže, napalo nas je dvadesetak. U našoj kući nas je bilo osam, tri su poginula, a 2005. umro je jedan koji je kod tog napada ostao invalid. U drugoj kući bila su dva poginula. Neprijatelj je došao iz naše pozadine, a na tom stražarskom mjestu je bio jedan čovjek koji nas je mislim sve spasio; njemu je dolazio ususret čovjek u hrvatskoj uniformi, sa šahovnicom na kapi, friško obrijan, a mi se nismo brijali četiri dana. To je našem bilo sumnjivo i kada je shvatio da je to neprijatelj otvorio je vatru. U tom trenutku dvojica četnika su skočila sa strane, zavikala ‘Slobo je pao!’ i odvukla ga. U tom trenutku je počelo sa svih strana pucati po nama. Našu kuću je pogodila zolja. Plafon je pao na nas. Prvi koji je izišao van bio je Miljenko Jurjević i njega su teško ranili, kolega Dragan je dobio gelere u nogu ali se uspio nekako izvući, a Škerla su dočekali rafalom kad je skočio kroz prozor. I nas četiri smo ostali u kući. Od bombi koje su bile bačene u kuću stvorila se rupa u podu kroz koju smo se spustili u podrum i iz tog podruma smo dvojica uspjeli pobjeći. Pobjegao sam kroz minsko polje i igrom slučaja ostao živ“, završio je Grohovac sjećanje na strašnu tragediju.
U zaseoku Ibrišići stradala su četvorica pripadnika 128. brigade – Zvonimir Škerl (1962.), Petar Horvat (1955.), Nevenko Grbac (1963.) i Samir Terzić (1969.) te jedan pripadnik 118. gospićke brigade Hrvatske vojske.
